Postovi
Bivši i sadašnji u transu!!!
Sreda prvi deseti od osam do dva u brodu
bivši i sadašnji u transu!!!
poslednja šansa da čujete đenerala u momačkom izdanju. neviđena prilika da mareta pitate kako mu je na novom radnom mestu. i najverovatnije (sigurno) kristini čestitate ulazak u društvo akademske žgadije. posle dvanaest ekipa nasdvoje obeležava godinu dana Plodne saradnje. razloga za viđanje je napretek, čeda sprema gitare, mare uobičajeno neuobičajene zvukove. vidimo se!
Start Time: Wednesday, October 1, 2008 at 8:00pm
End Time: Thursday, October 2, 2008 at 2:00am
Location: Brod
Street: 29. novembra / despota stefana broj 36
City/Town: Belgrade, Serbia
Obznanili nasdvoje u 30. rujan 2008 22:49:04 | 0 komentara
Spremam ispit
...Okolnosti i odluke su dva radikalna činioca našeg života. Prilike - mogućnosti - su nešto što nam je životom dato i nametnuto. To je ono što nazivamo "svetom". Život ne bira svoj svet, već naprotiv, živeti znači naći se u jednom određenom, omeđenom svetu: današnjem svetu. Naš svet je zapravo dimenzija sudbine koju obuhvata naš život. Ali ta životna sudbina ne nalikuje mehaničkom usudu. Nismo poput puščanog metka, ispaljeni u postojanje čija je putanja apsolutno unapred određena. Upravo je suprotne prirode ta sudbinska određenost u koju padamo dolaskom na ovaj svet - jer svet je uvek konkretno ovaj, sadašnji. Umesto da nam nametne jednu određenu životnu putanju, nameće nam više njih i tome dosledno nagoni nas da - izabiramo. Iznenađuje nas uslovljenost našeg života! Živeti znači sudbinski biti prinuđen sprovoditi u delo slobodu, odlučivati o tome šta ćemo konkretno biti na ovom svetu. Naša delatnost odlučivanja nema ni časka predaha. Čak i kad se, očajnički, prepustimo toku zbivanja, odlučili smo da ne odlučujemo.
Pogrešno je, dakle, reći da u životu "odlučuje skup okolnosti." Upravo suprotno: te okolnosti stvaraju nedoumicu - uvek novu - koja nas tera da zauzmemo stav, da odlučujemo. Ali samo naš karakter uvek odlučuje.
(Hoze Ortega i Gaset, Pobuna masa, str. 59)
pobednik ove večeri je, ipak, sledeća misao:
Čovek je onoliko varvarin i necivilizovan koliko se ne obazire na druge ljude.
(op. cit, str. 80)
Ne samo što je šmeker, H. Ortega i Gaset je neviđeni car.
Obznanili nasdvoje u 30. rujan 2008 3:49:40 | 3 komentara
Vladimir Janković DŽet - Godine na 6 (Laguna)
Po sopstvenom priznanju, DŽet je na promociji ove knjige rekao da je počeo da je piše pošto mu je dojadilo da stalno priča istu priču kada ga pozovu na TV. Došao je na ideju da napiše pet-šest redova odgovora na ista pitanja koje bi slao svaki put kada stignu novi pozivi i tako uštedi sebi vreme, a na kraju je završio sa odličnom knjigom u rukama, i ne ginu mu nova gostovanja na televiziji.
Godine na 6 pripada onoj vrsti knjiga koje Vas ne puštaju, čim ih uzmete u šake. Kada počnete, prosto Vam je žao da stanete sa čitanjem. DŽet jednostavnim jezikom opisuje vreme početaka rokenrola u Beogradu u prvoj polovini šezdesetih i njegovom angažmanu u "Crnim biserima". Potanko su opisani rani jadi "električarskih" sastava, poslovična nespremnost crvene birokratije da na ovaj izazov tada-mladih odgovori osim okoštalim frazama o "štetnoj modi sa zapada". Janković govori o dogodovštinama s proba, "skidanju" stranih hitova za domaće potrebe i poslovnim aspektima čitave priče, "dilovima" sa estradom, i "osvajanju tržišta".
Osim toga, Janković piše i o genezi svoje najpoznatije strasti - skupljanju i preslušavanju ploča, i njegovoj mentorskoj ulozi u edukovanju Slobe Konjovića i Raše Petrovića na tom polju. Na stranicama "Godina na 6" bukvalno se prelama atmosfera jednog drugog vremena, koju nam Janković, uglavnom sigurnom spisateljskom rukom, daje da neposredno osetimo.
Strast prema muzici i svirkama, druženje, anegdote sa brojnim (danas) poznatim ličnostima, srpsko-hrvatske tenzije i peckanja uz neizbežne nemire '68... Sve je to dobilo svoje mesto u ovoj super-zanimljivoj knjizi, u šta ćete se i sami uveriti, da je ja ne bih prepričavao. Ne samo što to ne volim da radim, nego i kad bih kojim slučajem počeo, ne bih umeo da se zaustavim.
Scenaristi i dramaturzi ne bi trebalo previše da čekaju, od ovog spisa teško da ima zanimljivijeg predloška za vrhunski igrokaz. Džet najavljuje i neke dopune za buduća izdanja, za koja sigurno ne bi bilo loše da budu opskrbljena i prigodnim bonusom u vidu kompakt diskova sa muzikom iz tog vremena. Nadamo se da će slovoslagačke greške, kojih je nekako sve više kako knjiga odmiče, u budućnosti takođe biti otklonjene. S druge strane, treba pohvaliti mnogobrojne novinske isečke kojima je knjiga prošarana, i koji se zahvaljujući dobrom skeniranju, mogu čitati.
Godine na 6 je takođe odlična prilika da se manemo ružne navike da zaslužne građane ove zemlje obaspemo počastima posthumno, bilo da su u pitanju političari, umetnici ili piloti, i odamo zasluženo priznanje Živom i zdravom Jankoviću. Šta god ko mislio o njemu i njegovoj ulozi na domaćoj muzičkoj sceni, nema sumnje da je reč o retkom rok fanatiku i živoj legendi Beograda . A legendama se sve dobro pamti, a ono manje dobro, bez obzira da li je zamereno s dobrom namerom ili ne, zaboravlja. Svaka čast care!
Obznanili nasdvoje u 26. rujan 2008 15:18:51 | 1 komentara
Extra Life - Secular Works (Planaria)
Svi oni koji od savremene muzike očekuju malo više od mrdanja kukovima i lake, zabave kreativnog prekraćivanja vremena, pre ili kasnije će navući zelene grimizne helanke i u stilu Robina Huda zaputiti se kozjim stazicama utisnutim na ploči Secular Works.
Teško je bar i ovlaš opisati muziku sa ovog izdanja; bez sumnje reč je o veoma originalnom ostvarenju sa kojim su svaka poređenja uslovna i nepotpuna. Mora se priznati da prvi napamet pada rani & zreli (ali ne i dekadentni) Tool, no iskaz da Extra Life svira rok muziku ne bi u potpunosti odgovarao istini.
Opet, od stavljanja u taj pretinac odvaja ga maltene sve - i gregorijansko pevanje frontmena grupe Čarlija Lukera (člana Zs i Ocrilim, i nekadašnja uzdanica grupe Dirty Projectors), koje povremeno podseća i na vokalni stil kolekcionara slomljenih srca i džepnog cveća S. P. Morisija; i celokupna muzička slika koja je nikad dalje od te muzičke oblasti. Sa dobranim uplivom klasike i gotskih motiva, Extra Life su prilično detaljni, svirački zahtevni i aranžerski komplikovani-a-opet jednostavni i hipnotički (jao, šta napisah!).
Lukerovi drone/metal koreni su na ovom albumu stavljeni u drugi plan i tek ponekad, kao u pesmi I Don't See It That Way, se naziru surovi obrisi brutalnosti. S druge strane, čini se da je cilj kojim je vođeno stvaranje ove ploče veći upliv melodioznosti u avangardu i s te strane posao je odrađen, jer koliko god neprozirni bili, Secular Works nikako nisu neprijemčivi i teški za slušanje.
Naprotiv, uprkos zbunjujućem potencijalu, ovaj album zaslužuje sve pohvale i pretpostavke za dugo uživanje. Dovoljno raznovrsna, a opet zaokružena celina, Secular Works je vanvremenska ploča na kojoj je na prilično zapanjujući način spojena prošlost, sadašnjost i budućnost u jednu tačku.
Obznanili nasdvoje u 26. rujan 2008 14:41:43 | 5 komentara
Verujem u tebe
Do koje mere neki ljudi mogu da se odreknu sami sebe, da sami sebe svedu na nekakvu travku ili crva prepuštajući drugima da se o njima staraju. I ne samo to, nego da ih još, pošto oni stalno ponavljaju:»ništa nema smisla, ja ništa ne mogu, ja ne želim da se budim», ubeđujete zašto i kako treba da ustanu makar na kolena, ako ne na noge.
Nema tu čak ni velike mudrosti, pošto ne tražite od njih apsolutno ni promil onoga što oni sami od sebe očekuju pa se, pod teretom, o, tako neostvarenih snova i, o, tako velikih razočaranja, stropoštaju u prašinu. Ne tražite im one vile i gradove u kojima su sebe zamišljali (kao da im je neko nešto obećao), već samo trunku: da stanu na noge i usprave kičmu, da prestanu da ponavljaju šta oni nisu i šta oni neće i šta oni ne mogu, pritom očajnički želeći i tražeći opako mnogo. Tražite im samo da budu malo hrabri, samo da budu malo prihvatljiviji u odnosu sa sobom.
Postati advokat nečijeg života, koji je taj neko tako bahato odbacio jer mu se, eto tako, ne sviđa ko je, kakav je, šta je do sad uradio (a to «do sad» se stalno ponavlja kao da u međuvremenu nije prošlo nikakvo vreme, a prošle su godine jednog čmavanja i kukumavkanja).
Ne pamtim kad sam upotrebila reč «odgovornost», jer s njom nisam uvek načisto, mislim da je ljudi olako potežu kada hoće da se nametnu kao neki delioci pravde drugima. Kada hoće da na silu naprave nekakav red. Ali danas sam ovu reč upotrebila deset puta sve u obraćanju takvoj jednoj osobi. Jer, upravo je reč o odgovornosti.
Kad mi ponovi hiljadu puta kako ništa od svega što se desilo nije htela, nije nameravala, kako ne traži pomoć, pritom prenebregavajući kako svojim ponašanjem apsolutno primorava ljude oko sebe da su stalno u njenoj blizini pazeći da je život ne skrši, o tako krhku i o tako slabu i nemoćnu i jadnu i nespretnu, onda je reč o neodgovornosti. O stalnom vađenju na kartu: nisam htela, nisam razumela, ne shvatam, izvini. Izvini se sebi. Kao i kada tvrdi da ne želi da živi i to ponovi toliko puta da se svi smenjuju ispod nje da joj slučajno taban ne dodirne zemlju.
I ta mučna ispovedanja koja samo kuljaju, gde o sebi priča kao o nečemu što prezire, al dobro poznaje, kao da ti u krilo izručuje trulo voće vapeći da joj od toga napraviš pitu iz reklame.
A, i ja sam bila naivčina. Govorim: pusti, jeste sranje, jeste teško, ali kreni mu u susret, čak i ako nemaš snage. Jer snaga nije nešto što se ima u rezervi za slučaj da do nevolje i borbe dođe. Sve što ti se dešava je apsolutno tvoje i ne odbacuj ga. Ne izdaj sebe. Ne daj se. Ne da bi pobedio, da bi se nekom dokazao, da bi bio bolji i lepši, nego da bi postojao iz dana u dan se suočavao, koračao, gradio nekakav dom u svojoj glavi, sam sa sobom, bio sebi snaga i prijatelj. I sve to bude bačeno.
Reč je o jednom odbacivanju sebe ali takvom da stalno drugi budu u pripravnosti da je hvataju. I tu je meni pukao film. Od ljudi koji odbijaju da sebe prihvate kada su slabi, kada im je loše. Kada se, poredeći se večito sa nekim idealnim sobom kakvog su zamislili, bacaju na sebe kamenom, muče sebe i čekaju da ih neko digne pride mu tražeći razlog da nastave dalje pa ih svaki dan pomeraš sa ulice da ih nešto ne pregazi.
Kada nađete da ste u odnosu s takvim nekim do zla boga usamljeni jer sve vreme u tom nekom vidite čoveka, a on večito u sebi crva i kad vam samo pukne film. Kad osetite kako iz vas ističe i poslednja kap infuzije, jer ta osoba nikad drugo ništa nije ni tražila nego da joj se non stop daje veštačko disanje samo da bi, po hiljaditi put udahnula tek da kaže: što si me budio. E, jebi se. Hiljadu puta se nosi.
Ne mali broj puta, gledajući kako drugi dižu ruke od sebe, kako tvrde da im niko ne treba, a stalno im neko u stvari treba, kako te krive za sopstvene izbore uvek praveći tako situaciju da oni mogu da biraju, al ne smeju da odaberu, pa puste da neko za njih odabere, da bi posle mogli za sopstveni život da kažu: ne to nisam bio ja. E, jebi se.
Iz mene su proticale bujice reči, ne ubeđivanja da se može i da se mora da bi se bio srećan i dobar i funkcionalan. Gadi mi se ta retorika, jer je psihijatrijska i znam kako funkcioniše. Počiva na ideji da su društvu potrebni funkcionalni članovi pa one kljakave treba sanirati da bi radili. Pa, krkaj tablete, spuštaj rešetke, saniraj, operiši. Ne to.
Pričala sam kako je uspraviti kičmu, stati na noge, prihvatiti svo sranje kroz koje si prošao kao svoje, okrenuti ga protiv sveta, ako treba razbucati ga, uperiti prstom u one koji lažu, koji se pretvaraju, koji te koriste. Biti na svojoj strani, makar sam, ali biti uz sebe. Nikad ne napustiti sebe jer nisi dovoljno dobar. I ostala sam u tome sama, nebrojeno puta, sa sve tom jednom te istom osobom koja mi je u krilu ostavljala svoj leš, odlazeći stalno negde druge da sanjari o nekoj zamišljenoj sebi dok ja dajem veštačko disanje. Dosta je bilo.
Što je najveća ironija, pride mi se dive, u stilu: kako ti nekad izdržavaš. Valjda bi im bilo lakše kad bi priznala da i ja, kao i oni, imam tako neki rent a kar život, pa kad mi se ne svidi, samo ga slupam o banderu, pa mi spasioci iznajme novi.
U neke ljude naprosto prestanem da verujem. Što nije strašno, jer su, mnogo pre mene, oni prestali da veruju u sebe.
Running in circles is the easiest way to lose track of where you're going or where you've been.
We can scream for sin or for days about what we lose and what we've won, but in the end you're only as good as what you've done.
Forget the phony fuck that thinks with an ass instead of a head; it's a game left for losers in a scene they're already fled.
I can't believe for you, I've already left so much behind.
Eleven years of fists and words to keep the right state of mind, and its easy to lose when you've forgotten the game.
Whether it's sanity or love you've lost it all amounts to the same.
Patchwork existence.
A button martyr matrimony. Scene screen survival.
An exodus assumed. Who's got the monopoly on sincerity? It's the same color with a different face.
Self-selected exiled running in the same old race
Obznanili nasdvoje u 25. rujan 2008 19:20:57 | 2 komentara
Zanimljiva geografija
OTAVA, 25. septembra 2008. (Beta-AFP) - Argentinska turistkinja koja je rezervisala avionsku kartu za australijski grad Sidnej, iznenadila se kada je shvatila da se nalazi u istoimenom mestu u Kanadi.
Rosanez Tores Agero (Rozanes Torres Aguero) iz Buenos Ajresa zzelela je da otputuje u australijsku metropolu, ali se obrela u Sidneju - malom industrijskom mestu na ostrvu kanadske provincije Nova SSkotska.
Pogressila je kada je putem interneta rezervisala let, a gressku je uoccila tek kada je pogledala kroz prozor aviona, pisse lokalna sstampa.
To nije prvi put da u Kanadu stizzu turisti koji su bili uvereni da putuju u Australiju.
Godine 2002, dva Britanca su gresskom stigla u Sidnej u Novoj SSkotskoj, pomessavssi ga s australijskim gradom koji se nalazi na suprotnoj strani planete, rekla je Frans presu predstavnica lokalne turisticcke organizacije.
I u mesto Sidnej koje se takodje nalazi u Kanadi ali u provinciji Britanska Kolumbija, stizali su zbunjeni turisti.
ah ti sinonimi! :)
Obznanili nasdvoje u 25. rujan 2008 15:48:03 | 0 komentara
Exxasens - Polaris (self released)
Pojavom ovog benda sa egzotičnih Kiribata, nema više ni najmanje sumnje da je instrumentalni rok postao globalni podzemni fenomen. Još jednom se potvrdilo da je meka moć sila koja pokreće i zbližava svet u hegemoniji zapadne pop kulture nad ostatkom sveta. Na tebi je da prihvatiš ono što ti se nudi ili da to odbaciš ako ti se ne sviđa, a ne da moraš dok ti mač visi iznad glave...
Exxasens je bend post-metal usmerenja, ali zaboravite na sludge i doom predznake, ovde ih nema ni u tragovima, baš kao ni đavolskih vokala od kojih se siva eminencija nasdvoje posebno trza. Umesto toga imamo na delu preplet dve gitare, od kojih je jedna naglašeno post-rokerska sa asocijacijama koje sežu čak do zaostavštine Cocteau Twins, dok druga žeže hard rokerski ali ne zamara.
Metal oštricu ovom izdanju daje ispolirana produkcija bubnja, očigledno nastala pod uticajem ...And Justice For All/Countdown to Extinction rešenja koja su od Larsa Ulricha i Nicka Menze napravila imena za poštovanje u mikrosvetu metalaca-sa-palicama-u-rukama.
Dinamična aranžmanska rešenja vuku na srećnije trenutke u opusu God Is An Astronaut a na pamet padaju i (relativno) bliske komšije Jakob. Mora se ipak priznati da su Exxasens u odnosu na Novozelanđane mekši, opsednuti svemirom, što je dodatno potcrtano skitovima posvećenim spuštanju na mesec i sličnim astronomskim temama.
Jedina vokalna pesma na ploči - Mira Mama je zapravo obrada kompozicije španskog sastava Standstill. Zajedno sa ostalim temama na albumu, dobijamo izdanje lišeno veće originalnosti ali prilično efektne egzekucije i zavodljive atmosfere, kao satkano za dugo uživanje, što ga promoviše u red prijatnijih iznenađenja sezone.
NovePesme+CeoAlbumNaPlejeruIspodPokvarenogPlejera
Obznanili nasdvoje u 24. rujan 2008 1:42:25 | 2 komentara
200 na sat
Nadvoje se javljamo po dvestoti put :) Vredni ili ludi, nastavićemo da pišemo o muzici koja nam znači, o filmovima za koje nađemo domaće titlove, o napisima po štampi što nas nerviraju i vređaju. Hvala svima koji su nas čitali i pisali svoje utiske.
Nakupili su se jubileji, a ja ih volim jer mi daju utisak da se nešto prošlo i prešlo i da se ide dalje. O tome je najbolje rekao Mika Antić koji mi je obeležio baš bitne trenutke u životu pa ga stoga volim. Jednom sam, ko u magnovenju, pročitala tri zbirke poezije na putu od Beograda do Novog Sada, a znam da je ova pesma značila nekim mojim drugarima kad nam je bilo najteže. Mika je Car, a ovu pesmu čitam kad god bude stani pani.
Nepovratna pesma - Mika Antić
Nikad nemoj da se vraćaš
ako stvarno u svet krećeš.
Nemoj da mi nesto petljaš
Nemoj da mi hoćeš-nećeš.
Opasno je kao munja,
opasno je kao metak
kad u tebi večno kunja
i šunja se tvoj početak.
Svud se staje.
Svud se može.
Samo ne u iste kože.
Ne gužvaj se, ne saplići
o sopstveni rep i trag.
Šta ti znači staro sunce?
Stare staze?
Stari prag?
To je ono za čim može da se pati.
To je ono čemu možeš srce dati.
Al' ako se ikad vratiš, moraš znati:
tu ćeš stati
I ostati.
Očima se u svet trči.
Glavom rije mlako veče.
Od reke se čovek uči
ka morima da poteče.
Od zvezda se čovek uči
da zapara nebo sjajem.
I od druma: da se muči
i vijuga za beskrajem.
Opasno je kao zmija
opasno je kao metak,
kad u tebi večno klija
i ćarlija tvoj početak.
Nek ti čelo zore ore.
Ti za koren nisi stvoren.
Ceo ti je svet otvoren.
Pa daj, budi takvo čudo
što ne ume ništa malo,
već kad kreneš - kreni ludo,
ustreptalo, radoznalo.
Ko zna kud ćeš?
Ko zna zašto?
Ko zna šta te tamo čeka?
Sve su želje uvek belje
kad namignu iz daleka.
Pa ako se i pozlatiš,
il sve teško,
gorko platiš, uvek idi samo napred.
Nikad nemoj da se vratiš.
Obznanili nasdvoje u 23. rujan 2008 23:00:38 | 5 komentara
Ask Me About My Invisible Enemies - S/T
Upravo sam pročitala jedan tekst koji je napisala eminentnija polovina nasdvoje, unoseći glas razuma u sukob Kusturica vs Kremanci (što mi ovo ime zvuči ko neki praljudi:)), pa se tamo pominju , pored nacionalnih parkova i "predeli izuzetne lepote", status koji dobijaju hektari lepe zemlje. Ask Me About My Invisible Enemies, dakle, prave predele izuzetne lepote.
Ako se preskoči prva pesma koja meni, ni nakon više slušanja, nikako da legne, možda zbog onog kvaziveštičijeg zavijanja koje ide preko klavira, da bi u jednom trenutku prešlo u vrištanje i sve tako ide sporo, a opet nekako kroz fanfare i svečano, ostatak albuma je zlato.
Nema puno podataka o ovoj grupi na netu, pa ja ni sada ne znam tačno odakle su i ko su. Našla sam da je Ivan Cadez, koji stoji iza benda, ranije bio član grupe Galaxfiftyfour, za koju nađoh da su iz Hrvatske, tačnije iz Karlovaca.
Ja uvek krenem od druge a vi kako oćete. Volim kako se, u toj pesmi, Black Scale Bossa, čuje nekakav mehanizam sata, klik-klakanje namučene sprave, zatezanje struna napuštene mašinice koja čeka da joj neko podmaže zupčanike, popusti šrafove. I opuštanje dolazi, kada se, preko tog škrgutanja sirotog merača savije glas koji ponavlja: It's going to get better, don't forget. To mi reci. Mene ova pesma podseća na nekoga ko je napustio žurku na donjem spratu kuće, pa se, sve škripeći mokrim patikama, ispaljen od momka, popeo na tavan gde je pronašao napuštene, poluzarđale predmete i od njih napravio svoju malu simfonju.
Stalno imate utisak da se neko dete mota po kući, pronalazeći zarđale šrafove, polupokvarene spravice, avane, teglice, polomljene varjače i skuplja ih dok njegov ćale, veliki kompozitor u pozadini komponuje neko baš nežno, produhovljeno delo. I sve tako ide, red podrumske i tavanske avanture sa čegrtaljkama, alatkama, plastičnim i drvenim igračkama, udaraljkama u potrazi za melodijama negde gde je i bog zaboravio na tebe, i muzike sa gornjeg sprata, nekoga za kim se čezne, kod koga je sav smisao ove planete. E, sad, kad slušate, ne mož da vam ne padne na pamet, da je i taj car odozgo možda u potrazi baš za tim vašim čegrtanjem. Traži istu melodiju uprežući opasan talenat u pravljenu kompozicija. I tako radite zajedno, svako udara u svoj instrument. Između vas se rađa nekakvo čudo.
Kod Coral Song ja moram da zastanem sa onim što radim. A ide ovako. Paranje u pozadini, gitara koja jebe kevu, takva uz koju bi i frigidna, a zavodljiva Odri iz Tvin Piksa svršila na šanku lovačkog kluba svog tatice koji se igra vojnicima. A, sve se završi muzikicom iz muzičke kutije i palacanjem činela u pozadini.
Ask Me About My Invisible Enemies umeju da rasklope i sklope melodiju stvarajući utisak intimnog prostora, kao da ste sam svoj šator. Nosite sa sobom teglice, konzerve, svoje ćebe i svoju knjigu, u potrazi za prostorm gde ćete da prespavate. Samo zvezde iznad vas, a onda ćete se vratiti u grad i reći svima smireni ko ste i šta ste. Pravi mali emotivni perorez. Sardine ovlaže pod njim. Kola staju a da i ne podignete palac. Vozovi u noći vape da pružite korak kroz prazne kupee. Mesta usamljenosti, zidići i bandere što promiči, a vi sklupčani na sedištu, kako sebi govorite: dobro sam.
A, da, nakon nebrojeno slušanja, shvatila sam da je stvar sa Ask Me About My Invisible Enemies, nekakav grč. Sve su pesme neviđeno statične. Imate utisak kao da su svi izvođači zatvoreni u nekakvu bocu koja pluta i da, u svakoj pesmi, pokušavaju da smisle nekakvu vilinsku melodiju koja će ih odande izvući. I boca tako pluta, u nju povremeno dopiru zvukovi udaljenih gradova, brodova, delfina, neke morske čeljadi, povremeno se odbije o koju stenu, al nikako da se rasprsne i oslobodi te putnike večite podmornice.
Što će reći, nije da može da se sluša stalno. Nekad deluje kao da vas užasno usporava, kao da vas tera da se spustite na dno tog svog jezera u kom plutate. A, nekad vam, jebiga, to ne treba. Onda se na njih zaboravi. Pustite Red Sexy Band i svima jebete mater. Ali, svaki put kada se treba usporiti, odozgo pogledati na svet kako jurca, žuri, šćućuriti se u kakvu školjku koja ne da da do vas dopru rečenice, zahtevi, tuđe ambicije i tuđi smisao, najbolje usporenje filma nude Ask Me About My Invisible Enemies. Tako je mene zabrinulo kad sam pročitala da je Žižek rekao: "Nema ničeg opasnijeg nego kad se čovek izgubi u tuđem snu". Il tako nekako. E, onda se pusti ovaj album pa da vidiš kako može da se stopira i pobegne.
Mislim da bi ovu grupu voleo Pol Oster, a možda i Murakami i Albahari. I svi oni koji povremeno vole da se izgube. Ili kad kod mene samo provire u sobu, pa kad vide kolko se zadimilo, samo zatvore vrata. Ask Me About My Invisible Enemies prave maglu oko vas, čak i ako niste pušač. Pustite ih i niko vas ne može naći. Čak ni na mobilni.
Obznanili nasdvoje u 23. rujan 2008 22:15:18 | 6 komentara
The Chap - Mega Breakfast (Lo/Ghostly International)
U obilju novih izdanja, nejaka pleća kvazi-recenzenata nisu sazdana da izdrže toliki pritisak, te neminovno koncentracija padne. Opet s druge strane, svakome je na ovom svetu dato dovoljno vremena da čuje sve ono što bi trebalo da čuje tokom svog žitija.
Treći album londonske eksperimentalnog pop kvarteta The Chap, čiji članovi ponosno nose svoja imena multinacionalnog porekla koja kao da su skinuta se odjavne špice nekog pornića, stajao mi je u hardu sigurno tri meseca. U napadu pedantnosti (ah, čega sve tu nema) rešio sam da konačno preslušam album da me po odlaganju u risajkl bin ne bi grizla savest. Četrdesetak minuta kasnije Mega Breakfast je lako našao svoje mesto u folderu predviđenom za rezanje. Bek-ap je majka!
Kad bi se opustili pa počeli da pričamo u filosofskim terminima lako bi nam bilo da okarakterišimo Mega Breakfast kao izdanje koje svojom strukturom oslikava duh relativnosti koji je zavladao svim porama života u ovo post-moderno doba. Red gliča, pa energičnog popa, kvazi-operetskih napeva i muško-ženskih glasova vijaju slušaoca tamo-vamo, ne dajući mu mogućnost da definiše tačku u kojoj se nalazi suština ovog albuma.
The Chap se odlično snalaze na ovom klizavom terenu, jer ne samo što umeju da napišu pesmu već umeju i da je odsviraju. Novotalasni uticaj je prilično naglašen, ali zapravo mu karakterističan engleski šmek (kojim ja inače nimalo nisam oduševljen) na tragu Black Box Recorder daje tu crtu koja obara s nogu.
Još jedan nesumnjiv kvalitet je fakat da su članovi grupe toliko inficirani pop kulturom, a opet svesni njene banalnosti i ograničenja, da svojim jetkim i šaljivim tekstovima pokušavaju da nađu lek za brigu koja ih je ophrvala. Poslušajte Proper Rock za ilustraciju prethodne tvrdnje. Završna I Saw Them je primer kako zvuče pesme s ploče na kojoj nema praznog hoda (da ne upotrebim svima dragu i odomaćenu reč filer).
Fun And Interesting
Arty-farty favorit mi je ipak glitchy-cabaret-rock Carlos Walter Wendy Stanley koja u sebi ima nešto tevtonsko što vuče na Tarwater (pola sata sam pokušavao da se setim ovog imena). Sve u svemu, još jedan super album rezervisan za šačicu slušalaca. Budite među njima.
ProperRock+FunAndInteresting+EthnicInstrument
Obznanili nasdvoje u 22. rujan 2008 22:34:21 | 1 komentara
Komšijske krave
Počelo je sada već ne tako skorog petka, leta ove godine. Nakon uspešno završene radne nedelje, nasdvoje je ćutke uživalo u početku vikenda sedeći u bašti omiljenog kafića i čitajući novine. Ona "Vreme", ja "NIN". Posle bismo zamenili časopise, jebiga treba biti informisan sa svih strana. U jednom trenutku suštinski zajebanija (verujte mi na reč) polovina nasdvoje reče:
-Uh što je dobra priča!
Ja kratko odgovorih:
-Pročitaću.
I posle nekog vremena uzeh je u šake, i stvarno momčina zna da piše, pominje žensko ljubljenje ("bez jezika"), pesmu koja personifikuje nežnu i najnežniju stranu domovine (vidi skroz ispod), i nekakvu bosansku šljivu (to me podseti na silne "bosanske kebabe" na koje naletah po Evropi, pa ne izdržah da se ne nasmejem, tada me jača polovina nasdvoje uvek pita što se smejem, a ja ne umem da joj u momentu objasnim te unutarnje šale, to oduzima previše vremena jebiga). I onda dođoše grobovi u Srebrenici i sve ushićenje mi pade u vodu. Zašto pobogu čoveče? Podelih kiseo ukus ideologije u ustima sa boljom polovinom, nisam bio uveren da sam i sebi i njoj uspeo da objasnim šta mi je zasmetalo.
Mučio me taj Bazdulj pa sam malo pronjuškao po netu i naravno, gle čuda, našao njegove tekstove na netu, i to baš na jednom od mojih omiljenih sajtova. I, naravno, ništa od estetike i od univerzalizma, već samo dežurni krivci i preteće upiranje prstom na komšijsku kravu. Deža-vi, pomislih, pa sam onda brže-bolje poslao link olakšanja na adresu drugog dela nasdvoje.
Nije tajna da se ništa oko spornih stvari sa cenjenim autorom ne slažem, ali nije u tome stvar, ne slažem se ja ni sa Ivanom Krastevim ništa pa obožavam da ga čitam, ista priča i sa Vladimirom Gligorovim (uglavnom, kome je ovo jasno nek mi razjasni, pliz!). Ovde se radi o nečemu drugom - o neuspešnom pokušaju da se ideologiji da estetski oreol, da se ideologija opravda književno i poskoči sa partikularnog i uskogrudog i univerzalno i opštevažeće. Kao što je poznato, u tim slučajevima sve postaje ideologija, a književnost koja je po difoltu jedan duboko ličan uvid nestaje s papira. Umetnuti deo o masakru/genocidu je potpuno lišen bilo kakvog dubljeg sloja, i što je još crnje, urušava i ono dobro u samoj priči. Zato Bazdulj može da bude kol'ko 'oće talentovan i dobar pisac, u mojim očima ostaje mali zatrovani miš kojim se ne treba uopšte baviti.
Sličan osećaj imao sam i po čitanju kolumne Borisa Dežulovića povodom smrti kralja fanka ovih prostora. Dežulović nam je već u skoro svim ovdašnjim novinama otkrio da je on "stvorio" lika po imenu Thompson, al umesto da se kao svaki normalan čovek pokrije ušima i ćuti, njemu nije teško da po, meni se bar čini, etničkom ključu nazove Boru Đorđevića i Olivera Mandića arhetipskim budalama, dok likovi koje u istom tekstu pominje da su "koketirali sa HDZ" prolaze bez Borisovog ukora, sve da nam, je li, još jednom stavi do znanja da je sve zapadno odavde moguće posmatrati uravnoteženo, dok u genocidnoj Srbiji sve gori od ekstrema. E sad čast mrtvom Dinu za sve, meni je uvek bio do jaja lik, al živi Bora je legenda, ne za njega, nego za može se reći sve muzičare odavde, čak i ovakav oronuo kakav je danas, bio je čovek iz naroda, ostao je čovek iz naroda. To Dežulović svojim "nekorektno korektnim" političkim novogovorom, kojim je njegova zemlja sluđena zadnjih 20 godina, ne uviđa pa upravo zato on ostaje jedina arhetipska budala u celoj priči. Ah da, i on je član hora.
Original
Obrada
Nije bez značaja podatak da je taj Dežulović dugo radio u "Feral Tribjunu", možda je čak bio i njegov osnivač (jedan od), ne sećam se a nije ni bitno. Te novine su prestale da izlaze ove godine. Ko je imao taj list i jedanput u rukama, zna da takav ishod ne čudi - šta očekivati od časopisa koji 2008. izlazi u Hrvatskoj a svoju bolju polovinu posvećuje zbivanjima u Srbiji?
E sad, zamislite takav časopis u Srbiji koji se bavi Hrvatskom? Naravno da ne možete, isto kao što ne možete da zamislite da Baja Mali Knindža napuni Marakanu. Razumem da sa zapada ne mogu da stignu neke otrežnjujuće rečenice o krivici svih strana, ali jebiga, mala su novostvorena tržišta a ambicije nemaju granica pa teže širenju. Ti novokomponovani nacionalni identiteti u okruženju počivaju na stoprocentnoj krivici jednog naroda i nedužnosti svih ostalih. Nešto o balvanu i trunu u očima, cenim.
Ta se priča širi i mi smo preplavljeni takvom retorikom i u srpskoj štampi - odvajkada liberalnijoj za razna shvatanja. Ovde je prepirka nacionalni sport, a debata gluvih deo folklora. Al' ipak malo zaboli što kad se odavde ide u goste tamo, to čine likovi koji zapravo ponavljaju te iste floskule i potvrđuju tamo uvreženo mišljenje o krivici jednog naroda i "zločinima počinjenim u njegovo ime", da ih ne pominjem, znate već. Na taj način se nastavlja to čudovišno gađanje lobanjama i manijakalno merenje krivice i više od deceniju nakon uspostavljanja krhkog i berićetnog američkog mira na ovim prostorima, i pokušava stvaranje nekog post-jugoslovenskog identiteta po kome je o Srbiji poželjno i dozvoljeno pričati sve što ti padne napamet, ali da skeleti svih ostalih po svaku cenu ostanu u ormaru, jer nije kulturno da se poteže ta priča. Jebiga, ne može tako! Kad ta priča ide odavde, priča se o nekom "čišćenju u svojoj kući", zato nije teško otkriti da je u regionu moda čistiti po komšiluku a za kuću ćemo lako!
Kao neko ko je rastao uz Kviskoteku, Sportske novosti i kinderladu, i odrastao uz Hladno Pivo, ranu Crvenu Jabuku, KUD Idijote, Let3, izdanja etikete Slušaj najglasnije i Majke, bio srećan kao malo dete kada je ponovo pronašao kompilaciju Sarajevo-Rock under siege, nisam ni razmišljao da pokidam neraskidive veze, samo ne volim kad su one uske i uteruju se na silu/mišiće. Sa svojim poznanicima iz tih zemalja, o kojima mislim sve najbolje, ne pričam o politici. Komšijske krave me ne zanimaju, ali ne mogu da ne primetim kada horski muču pokušavajući da optuže moju izgladnelu kravu da je pojela svu travu. Zato što, iako suštinski nikom ne zameram ništa jer su svi slobodni da rade šta im je volja doklegod ne ugrožavaju druge, znam da moje runo nije ništa crnje od onog koje krasi bedra okolnih ovaca.
Obznanili nasdvoje u 20. rujan 2008 1:25:13 | 4 komentara
Mario Benedeti - Smrt i druga iznenađenja (Prosveta, 1982)
Kad mi bude dosta svega, ja bih se spakovao i otišao malo kod nane u Kragujevac da iskuliram. Već kod Lapova bih osetio da mi se zapremina mozga povećava za trećinu i da mnogo bolje rezonujem i razmišljam.
U kući pokojne nane, koja u srcu Šumadije baš i nije poznata po dobru (tri osobe su tokom prethodnih šezdesetak godina tu skončale nasilnom smrću), je bilo uvek brdo knjiga - mi smo se kao podstanari često selili pa nismo mogli da taj alfabetski vagon vučemo stalno sa sobom.
Al' zato kad pristanem u stanicu imao sam običaj da grabim i šakom i kapom, čitajući kao nezdrav. Pre nekih desetak godina za veče sam pročitao oko jedne trećine knjige Marija Benedetija, stao i nikad nisam nastavio. Sudbina me obdarila pamćenjem pa sam je sve ovo vreme čuvao u malom mozgu kao nešto čemu ću se kad-tad vratiti.
I taj dan je došao. Nana je umrla krajem prošle godine, nisam ni suzu pustio, mada često razgovaram s njom u mislima. Knjiga je na volšebni način stajala ispod mog stola prekrivena prostirkom u brojnom društvu svojih koleginica koje u raznim povezima čekaju na vitrinu koju ćemo kupiti jednog dana.
Benedeti je baja iz Urugvaja. Ima 88 godina i nešto je kao živa legenda Latinske Amerike. Zbog svojih političkih uverenja živeo je i na Kubi i u Španiji a na slici iznad ga vidite kako prima odlikovanje od jednog simpatičnog čoveka za koga ste sigurno već čuli. Stoga ne čudi njegova mestimična opsednutost sveštenim licima, političkim partijama, SAD i tajnim službama uverljivo opisujući Montevideo iz sredine prošlog veka kao zabran društva u bolnom raskoraku između civilizacijskih blagodeti i njihove zatucane primene u duhovno zaostaloj klimi.
Smrt i druga iznenađenja je zbirka kratkih priča u kojoj Benedeti iživljava sve svoje frustracije životom u savremenom društvu - od "plodova" birokratizacije (radio je dugo kao činovnik) preko terora lepih i svemoći pojedinaca na položaju do dečijih patnji i zločina i(z) strasti, Benedeti poseduje redak dar da na malom prostoru izvede nekoliko književnih driblinga, nepojmljivo savršenih poput čarolija Alvara Rekobe iz vremena dok mu se još igralo fudbala. Drugim rečima, Benedeti na dve strane napiše priču po kojoj bi bez frke mogao da se snimi film.
Uvek čvrsto u realnosti, Benedeti u svojim pričama dovodi ovaj svet i izvan granica imaginacije (udaljena veza sa "magičnim realizmom" kao lokalnom književnom odlikom), neretko se služeći fantastičnim motivima i duhovitim obrtima kojima slika razočaranje koje prelazi u ravnodušnost usled izvesnosti večito istoga. Insistirajući na surovosti kao primarnoj odlici savremenog života, Benedeti relativizuje dimenziju vremena, verovatno pod uticajem Prusta, kojim se, između ostalog, studiozno bavio tokom svog dugog i plodnog života.
Smrt i druga iznenađenja otkrivaju majstorski rukopis svog autora, sposobnog da se uživi u brojne likove, eksperimentiše sa formom i stvori delo koje je i 40 godina od (prvog) objavljivanja i dalje aktuelno i atraktivno za čitanje.
Obznanili nasdvoje u 18. rujan 2008 23:34:23 | 0 komentara
Fan sam ti fan si mi
Po forumima je prvo počelo da se priča o Lolobrigidi, hrvatskom bendu. Mislim da je bio forum Znak Sagite. Tamo se, pre ili kasnije, neke stvari proglase za gilti pležr, za fetiš. Dakle, objavljuješ da nešto gledaš il slušaš krišom. To je gilti pležr. Zatezanje uzdi svojim sopstvenim željama, jedna neizlečiva svest o mejnstrimu kom se potajno divi tj. javno objavljuje da se potajno drka posebno kvalifikuje čoveka u red fanova alternativaca. Što više duplih standarda imaš to si veća faca, to si komplikovanija osoba. Transparentni zajebant profesionalno je zanimanje u ovoj klovnijadi odevanja maminih haljina. Što si linearniji u zastupanju nekih svojih stavova, il čega god što te se tiče, to si veći magarac. Nekako si, brate, staromodan. Zadrt al nezanimljivo zadrt. Nisi alternativac. Alternativac podrazumeva da živiš u udobnom stanu, imaš na pretek da jedeš, studiraš, al pored svega toga stižeš da misliš i ono što ne misliš. Da si u stanju svojim alternativnim mozgom da obuhvatiš šta ti sam misliš, da to onda lepo zaboraviš, ako dotle i stigneš, te da onda čekiraš sve aktuelne teme, spram njih se odrediš po mogućstvu što šire to bolje i onda zavoliš bendove koji se sprdaju i sa tim tvojim ušminkanim stavom. Takoreći, alternativa si ako stigneš da se presvučeš tako da niko ne može da te uhvati ni za glavu ni za rep. Sa sobom kontakt nemaš, ne određuješ se, naprosto nosiš roze čarape, tvdriš da je gej okej, pevkaš tako stiskajući debelo crevo da se ne daj bože, nasred vašara ne rasprsne salvom konkretnih govana od svega što si vrlo konkretno svario. Alternativa si ako zaboraviš na to odakle si i šta si i pristaneš na jedan sveprisutni cirkus izvrtanja radi izvrtanja za publiku koju ionako za sve zabole jer joj je sve obezbeđeno, a za ostalo se sama pobrinula, par sati pre koncerta. Glumatanje razbibrige i jednog nonšalantnog odnosa prema svemu, gde je apsolutno anahrono i nesuvislo pokazati da ti je stalo do bilo čega osim do dobre zabave. E to su Lolobrigida.
Na ZS-u se okupljaju mahom fini momci (kažem momci jer je žena manje, a i kad se pojave, pre ili kasnije se ispostavi da je reč o nekom od već prisutnih momaka koji se prepušio u ženski nik da podjebava ostale, pikirajući baš na one fantazije koje je taj drugi izneo ranije). Dakle, fini momci se tamo okupljaju, onako umetnici, alternativci koji prave svoje filmove, udobno zavaljeni u svoje gradske stančiće, to se montira, to se piskara, to sve pršti od ideja. Ne bi li se ovo plasiralo, nastadoše i festvali, institucije. Fanovske dakako. Alternativne, naravno i razume se. I svoju muziku, svoje stripove i svoja predavanja na teme filmova, knjiga i muzike onih drugih fanova. Iz fanovske ljubavi. Rođačke takoreći. I to je alternativa samo zato što nije u srodstvu sa ovom drugom, jačom, zvaničnom porodicom filmadžija koja je stigla da se krvno poveže sa političarima. Al se uporno traga i za tom vrstom transplantacije tkiva. Takoreći, fanbaza gde jedno drugom drka i draška jaja sve u šesnaest, dok se onako fanovski ne svrši.
Ima i sukoba, naizgled iz ubeđenja i neslaganja idejnih, al ponajviše iz sujete. Poslo sam ti moj novi roman, priču i strip al mi nisi izdrkao kako valja, već me ostavio onako dopola završenog i sad ću na tebe da ospem fanovsku artiljeriju preostale fanovske žgadije. Ne samo to, nego ću da pokrenem svoj personalni sajt gde ću se apsolutno dokazati i gde nećeš moći da mi soliš pamet jer sam tamo ja svoj administrator, pa ću da ti brišem postove.
Meni je ova fanovština bila baš zanimljiva. Stalno se nešto dešava. Nekad napolju nema ama baš ništa, al kad otvoriš tu stranicu stalno neko nekom jebe mater, banuje ga, upozorava ga dokle je došo i da je preterao ama baš ovaj put i da ga neće biti u Zborniku sa ostalim pravovernim fanovima za ovu godinu broj 106. Ama, ni strip ti neće objaviti, pa ti vidi kud ćeš van alternativne scene. Biće strip, biće prikaz, biće svega, al ti si ga ispušio. Pa, onda ide kako Mika ne može da se druži sa Perom, jer je Pera onomad uvredio Đoku, iako je Đoka izdrkao baš žešće jak fanovski pristup u kom isporučuje da je Arđento isporučio...a Đoka ne da na sebe pa traži od Mike da, ako hoće da ostane dobar sa njim i pojavi se u Zborniku i na Tribini o godišnjici Lavkrafta, Balarda, odjebe Peru. Peri su dosta drkali. Naizgled, simpatična jedna grupa zaluđenika i zaljubljenika. Unutra, zaozbiljno sujeta i hijerarhija ko na svakom drugom mestu.
I onda ide njihova scena. To je lavirint jedan koji, kad se u njega zađe, preti da proguta čoveka sa sve kostima. A fanovski otpad je najposećenije mesto od strane živih fanova. Čak je i ono fetišizovano i služi na čast, kao neki humus fanovske baze.
Sve sam ovo počela da pišem, u stvari, zbog Lolobrigide. Bend za koji sam saznala na Znaku Sagite. Ko i obično, kad se probiješ kroz lavirint "ja ovo mislim, ali u stvari ne mislim, ali sam svestan da drugi misle pa ću da mislim kontra" bla bla prenemaganja, dođeš do toga da je Lolobrigida neobično omiljena u krugu gradskih alternativaca koji nekako uspevaju u glavama da odvoje ono što stvarno misle o nečemu (ako uopšte misle) od onoga što bi, ako izreknu da misle, moglo da zazvuči baš do jaja. Pozerčine jednom rečju. Cinično, smehotresno, zabavno, što manje lično, al da ima lični pečat na kom radiš danonoćno. Prihvatili su Lolobrigidu ovi gradski, fini momci. Zašto? Pa, zato što su ove ženskice zajebanti koji se sprdaju sa seksom koji ovi ionako ne upražnjavaju il ga upražnjavaju sa svojim regularnim ribama il venčanim suprugama, zato što ovim kulturnim radnicima i krajnje pravovernim, ničim uznemirenim građanima i radnicima Unicefa, alternativcima na Sorošovoj plati i ostalima, pevaju na uvce iz bezbednog alternativnog zabrana o gejevima, kurvama i partijima dajući im utisak da su sami do te mere slobodoumni, kontroverzni, do te mere da im se sve te slobode naprosto rimuju u ušima i glavama. Oni kojima je provokacija upućena nekako su završili u drugoj pregradi društva do koje ovaj kabare i pijanka do zore ni ne dopire. Takoreći, jebanje s kondomom. Sterlisina i dekorisana provokacija u rukavicama kakvoj nas je podučila još poodavno i Isidora Bjelica i Maja Uzelac. Ta koja polazi od onoga da smo svi zatucana masa jedna kojoj treba dobra seksualna provokacija o kakvoj je Makavejev pričao pre kolko godina, žene koje veruju da treba nekom da se dokazuju. I sve one se nekako slično oblače. Ko da smo mi moroni, pa samo one imaju hrabrosti da nose osnovne boje. Time nas oslobađaju i provociraju, a možda i poručuju da smo daltonisti za život u globalu, pa samo one razluju boje. A, poenta je u tome da je reč o dogovoru: mi vama dlakav jezik, vi nama publicitet. I mirna Bačka. To što kažemo otvoreno da ga želimo, da se na nas ložite, samo nas čini još zajebanijima. Cinični smo do koske. Alternativa je postala najpragmatičnije polje. U tome je njena jedina snaga. Da druge nema, moguće je videti u Ukusu poznatih Popboksa, gde sere Uroš Đurić. Tu se jasno vidi kolko se mišljenje zasniva na sledećem redosledu: ja znam da vi znate da ja znam i zato vam neću reći. Bolje, brate, onda ćuti. Ako smo te već predvideli i ako ti misliš da smo te predvideli, to što ćeš to saopštiti naglas ne čini te ni malo zanimljivijim. I to što ti misliš da je pošto poto bitno biti zanimljiv, a ne sadržajan i to što se gradiš spram toga samo pokazuje kolko si slab. A, alternativa je postala zabran za one koji naprosto nemaju šta da kažu, već stalno grade svoju svest pretpostavljajući neku glad za njima. Bavite se nečim mesto što stalno reagujete na očekivanja.
Za sve to vreme, ta zajebancija što se izdaje za alternativu stvara neku svoju scenu na kojoj će i oni koji jesu gej al to ne smeju da kažu jer ne znaju kako će im najbliži prijatelji reagovati, pevati ove stihove. Normalci koji se pretvaraju da im je okej biti gej, naprosto profitiraju od glasina dal su njih dve lezbejke ili nisu. I onda čaršija šuška, loži se, tračari, drka. Alternativa je postala mesto lažne napetosti, izrežirani nastup sa nameštenim ispadanjem sisa iz korseta na koje se ispušta jedno betibupovsko "ups".
Poenta je u tome što ovakva alternativa zapravo čoveka onesposobljava. Praveći se da ga zavodi i šokira, u stvari mu nudi šarenu lažu i čini da te bude nekako sramota ako imaš konkretno mišljenje o nečemu što smo se mi, alternativci, dogovorili da je okej.
Obznanili nasdvoje u 16. rujan 2008 20:36:55 | 21 komentara
Genius/GZA - Pro Tools (Think Differently/Baby Grande)
Zaboravićemo na trenutak na kritičarsku objektivnost da bih uopšte mogao da pišem o novom Džzinom albumu. Mogao bih sada do sutra da tražim fine hrskave oblande u koje bih uvio ono što mislim o ovom reperu i jednom od osnivača Wu-Tang klike, ali neću. Belezi teške kontaminiranosti njegovim drugim solo albumom Liquid Swords (1995) nikad nisu u potpunosti presahli u mom krvotoku. Bližnji su mi se smejali kada sam im onomad govorio da želim da mi se muški potomak zove baš po njemu.
Gary Grice aka Genius spoznao je Alaha preko kanabisa i dobio nadimak GZA tj. Genius Zigzag Allah, slično njegovom rođaku Rakeemu koji je po istom principu postao RZA. Zajedno sa još jednim rođakom, sada pokojnim Ol' Dirty Bastardom (njegov MC stil nikada nije imao oca, zbog toga je rahmetli Rasel Džons do kraja života ostao kopile) činili su nukleus grupe-sinonima za najtvrđi hip hop devedesetih.
E baš to - najtvrđi hip hop - čovek je mogao da čuje na, po mnogima, najboljem samostalnom naporu bilo koga iz masivne bratije sa Stejten Ajlenda ikada. "Beskrajno tužan kung fu film", kako ga je nazvao jedan domaći kritičar - kultni Samo (za ćeliju), posedovao je muskulaturu stoprocentno sačinjenu od realnosti - na Liquid Swords je umesto kičastih lepotica spremnih da legnu za jedan šmrk koke repovano o prosjacima/vojnicima (s) ulice koja ne prašta ništa, umesto slatkastih parfema širio se zapah mokraće - dok je vetar bez milosti šibao popucale usne otuđenog besposličara primoranog da se snalazi u urbanoj džungli zvanoj Njujork. Da ne dužimo, centar istočne obale nije imao suroviji portret-u-stihu sve do pojave još jednog klasika žanra - albuma Cold Vein (2001) još zajebanijih Cannibal Ox.
Sledeće izdanje - Beneath The Surface (1999), očekivano nije uspelo da ponovi uspeh ploče-koja-se-pravi-jednom-u-20-dina, ali nije bio ni toliko loš koliko se u prvi mah činilo, ko voli DJ Premiera može to da radi slušajući i ovu ploču. Zato se GZA prvenstveno nominalno vratio proverenim vrednostima u Legend of the Liquid Sword (2002), da bi još jednom poentirao u saradnji DJ Muggsom (Cypress Hill) u kolaboraciji pod imenom GrandMasters (2005).
Dakle, na Pro Tools se čekalo tri ili pet godina, i nije se previše od njega očekivalo uzimajući u obzir silaznu putanju u kojoj se duže od decenije nalazi matični kolektiv, uzdrman ratovima sujeta, nerealnim planovima i nesreći u vidu odlaska ODB-a s ovog sveta. Zato je veliko i nadasve prijatno iznenađenje da je majstor ponovo u formi.
Da se razumemo, čovek ima 43 godine i ne može se od njega očekivati da repuje kao što je repovao sa desetak godina manje. GZA ni ne pokušava da drami ludilo - ako se kod njega nešto cenilo onda je to privrženost tradiciji žanra i proverenim vrednostima. Od te strategije GZA ni ovog puta ne odstupa, u društvu brojnih producenata on kreće na još jednu svoju ekskurziju po kraju.
Tekstovi otkrivaju tragedije izazvane petljanjem sa gudrovinom, parove koji uživaju u svingerskom seksu i druge tesnace i horizonte koje život u gradu pruža. 0% Finance je po svojoj strukturi pesma koja se pridržava kanona samih početaka hip hopa - nema refrena, sluša se priča koja ne prestaje.
Paper Plate je diss 50 Centa i G-Unita, i jasno povučena granica između hip hopa i pop muzike . U njoj RZA svojim carskim bitom evocira svu bedu raskoši. Osim njega od Wu ekipe tu su i Masta Killa (autor najjačeg versa u istoriji Wu-Tanga (3:27 - 4:03)), producenti Mathematics, Bronze Nazareth, True Master i Arabian Knight i, naravno, Džzin sin Young Master.
Pro Tools vrvi od odličnih i vrlo dobrih komada koji sigurno neće zaseniti slavu Liquid Swords. Dovoljan pokazatelj kvaliteta ove ploče se ogleda u činjenici da sa svojim besmrtnim prethodnikom može da stoji u istoj rečenici bez blama.
Paper Plate
Obznanili nasdvoje u 16. rujan 2008 17:02:38 | 0 komentara
Krallice - S/T (Profound Lore)
Da američka blek metal scena ima još štihova u rukavu nakon odličnog Nachtmystiumovog albuma, svedoči prvenac grupe Krallice. Predvođen gitarskim čarobnjakom Mickom Barrom (Orthrelm, Ocrilim, Octis) i basistom Colinom Marstonom, članom Dysrhytmia, tehnički najsavršenijim instrumental klonovima grupe Primus i još jedne tech-metal institucije - skupine Behold... The Arctopus.
Poznavaoci znaju, ostale da uputim - visoka sviračka klasa se u ovakvom sastavu podrazumeva. I naravno, očekivanja se ispunjavaju - Krallice je blek metal ventil za Barrova gitarska čudesa. Prosto je neverovatno koliko ovaj čovek ima prepoznatljiv zvuk gitare - istovremeno i iritirajući i shizoidan, na granici zdravog razuma, a opet dovoljno harmoničan i melodiozan da se čovek vremenom na njega navikne.
Barrova već poznata okrenutost kompoziciji a ne egzibiciji i ovde se ogleda u šest masivnih kompozicija, čija dužina podseća na one sa albuma Dead As Dreams, grupe Weakling, koja je za mnoge i dalje pojam u mikrosvetu tehnički potkovanog blek metala s one strane Bare, što ne čudi ako znamo da su neki članovi legendarnih Fucking Champs svirali u ovom bendu.
Sličnost Njujorčana sa ovim Bay Area sastavom ide i dalje od epskog naboja sviračke kompetencije, i može se reći da su Weakling konačno dobili svoje naslednike u sve većoj i boljoj USABM ponudi. Kompozicije Cnestorial i posebno gargantuanska Forgiveness In Rot su samo nešto uzbudljiviji isečci iz prilično koherentnog materijala sa ovog debija koga krase i dobri "varvarski" brejkovi, nezamarajući vokal (gledano žanrovskim merilima) i svojevrsna hipnotičost koja se na kraju ispostavlja kao najveća čar ove ploče.
Ali, ovakav sled stvari verovatno neće naići na odobravanje svih u blek metal zajednici, posebno onih rigidnijih - doveka željnih trve kvlt kršičnih zvukova iz podruma. Kvalitet debija grupe Krallice ipak će k sebi privući većinu zainteresovanih za najekstremnije muzičke izraze i upisati još jedan plus na konto scene kojoj pripadaju, baš kao i agilne kanadske etikete koja je ovo izdanje objavila.
Krallice | NYC @ 979 Broadway | Sep 13 2008
Obznanili nasdvoje u 16. rujan 2008 1:19:19 | 0 komentara
Za Božiju ljubav
na slici: Demijen Herst "Za Božiju ljubav"
Pre neku nedelju najnoviji skandal koji je potresao malenu Srbiju bio je vezan za povlačenje knjige "Dragulj Medine" iz prodaje, iako je nedoumica (bar za mene) da li je u prodaji uopšte bila il' samo ono ispod tezge. Delo spisateljice kojoj sam zaboravio ime, jer nije bitno, vređalo je osećaje muslimana jer je potanko opisivalo seksanje Proroka i Ajše, jedne od njegovih žena, što je bilo dovoljno za domaći mešihat da naloži zabranu knjige.
U zemlji u kojoj su ljudi s godinama generalno postali imuni i na veće ugrize realnosti, koji su toliko skandalozni da dobrano zalaze iza granica skandala (sećam se sredinom devedesetih sam s ortacima krenuo na izlet vozilom GSP na Avalu, i jedan od nas je u punom autobusu dreknuo da je dinar devalvirao sa tadašnja dva dinara na četrdeset - svi su se u šoku okrenuli - to su bili dani!), ovo nije izazvalo nikakav potres, i onda su kao i obično mediji krenuli da ogreju ruke na dobrodošloj vatri koju je mešihat "potpalio". Leto je, nema baš o čemu da se piše, i ovo je zaista došlo kao kec na jedanaest da se deci održi jedan školski čas o korektnosti maskiranoj u ispravnost.
Smiljanić u Popboksu opreznije & nemuštije i Pančo Teofilović u Vremenu raspojasano - nalik kamiondžiji u mehani - s escajgom u rukama i žrtvom na tanjiru (kako jedino i ume, dodali bi zlobnici poput mene) bili su samo neke od zvezda u plejadi "progresivaca" koje je čitav slučaj "zainteresovao" i pružio im priliku da iznesu svoje slobodarske poglede i rekreativno šutiraju mrtvog konja kako bi nam dali do znanja da se bave nečim veoma bitnim. Tako se jedna po svemu sudeći nebitna knjiga uzdigla na pijedestal apoteoze "građanske" slobode (govora, u Srbiji 2008. - lol!) koju nam na papiru daruje civilizacija koja nam dolazi odande gde Sunce zalazi i koja je generalno donela više Zla nego Dobra na ovim prostorima. Računica te slobode je jednostavna - ako nemaš papire ona ostaje na papiru, ako imaš, možemo da se dogovorimo - to je šićardžijska logika koja nema alternativu i ne poznaje kompromis. Suština je u gorkoj istini da puna usta nemaju ni potrebu da se iskažu - osim onih koji tako zarađuju za leba - oni će misliti mesto nas, jel da?
Uz to ide i licemerje koje je pomenutim žrecima pisane reči u Srba dalo prostora da uberu plod koji im je manje-više pao u krilo a da nisu ni isprljali ruke. Nešto slično se dogodilo i sa onim nesrećnim kineskim filmom koji je bivao i zabranjivan pa vraćan u Kinoteku, da bi na kraju svi koji su ga videli konstatovali da je bolje da je ostao zabranjen. Slično se dešava i sada - naime Dragulj Medine se, gle čuda, vratio u prodaju i pored zabrane.
Eho ove male pokazne vežbice iz "građanskih sloboda" čija žaoka ne pogađa nikoga jer je lišena suštine - verovatno je do sada stigao i do puka koji ne uživa u knjigama, a sad čeka u redu ispred knjižara ne bi li kupio "knjigu o kojoj se priča" (koja će naći svoje mesto na policama tik do Dena Brauna, I. Bjelice, M. Mihajlović, zbornika Peščanika i M. Vidojkovića, taman da u drugi red otera stare grehove Koelja, Sretena Marića i Habjane), a o kojoj je retko ko zaista nešto originalno i rekao (Evo npr. Džindži ziheraši).
Skandali nisu nepoznanica u reklamiranju "umetničkih dela" - setimo se samo forsirane kontroverznosti "Da Vinčijevog koda" i opisa paklenih namera Opus Dei. Braun je takođe mnogim "pravovernicima" dao priliku da lako poentiraju izrekavši "da gora knjiga ne postoji". To, naravno, nije tačno. Ništa brate ne uspeva k'o uspeh, i ne zna se da l' je gore da budeš neuspešni anonimus ili uspešna "zvezda" - jebu te kako god da okreneš!
S druge strane, imamo i "kontroverznog" Dejmijena Hersta (inače zaposlenog u marketinškoj agenciji "Saatchi & Saatchi" koje ga je prvo nagradilo nekim "prestižnim" nagradama a zatim i otkupilo nekoliko "prvih dela" kako bi mu nabilo cenu kod kolekcionara) čije "delo" vredno 100 miliona dolara (gore na slici) predstavlja primer koliko je globalna umetnička scena postala jedna mutljavina poput čorbe koju dele u javnim kujnama. Mož' da se naleti na nešto što liči na meso, al' brale ima i eksera!
Praćenje domaćeg javnog mnenja, pak više liči na fakirsku praksu no na fraj gozbu. Slučaj "Dragulj" je još samo jedan primer u nizu koji će brzo biti zaboravljen i zamenjen nečim novim, jedna sterilna simulacija angažmana koja i od nas vapi da se odredimo za neku od strana (teško da će neko u Srbiji biti za mešihat, što dodatno pojednostavljuje ovu lažnu dilemu). Nije problem što se u celoj priči ne nazire ni najmanje interesovanje za knjigu ili što je umetnost generalno postala privezak na svežnju ključeva potrošnje koji otvaraju sva vrata, već je veliki i najveći problem što sve zainteresovane strane prilaze čitavoj priči do koske iskalkulisano. Neki iz tržišnih, drugi iz religijskih, treći iz, avaj, "slobodarskih" razloga, za koje pristaje ona sintagma češkog srbomrsca iz perioda dok je još pisao drame - Od komunista više prezirem samo anti-komuniste. Sutra će nam ti isti deliti lekcije o palanaštvu okoline u kojoj živimo, i u kojoj se oni, uprkos svem njenom čemeru, odlično snalaze jer upravo svojim angažmanom doprinose daljem bujanju sivila.
Obznanili nasdvoje u 15. rujan 2008 21:22:57 | 3 komentara
Koliko dugo traje naša nesreća
My war you're one of them
You say that you're my friend
But you're one of them
You don't want to see me live
You don't want me to give
Cuz you're one of them
My war you're one of them
You say that you're my friend
But you're one of them
I might not know what a friend is
All I know is what you're not
Cuz you're one of them
My war you're one of them
You say that you're my friend
But you're one of them
I have a prediction, it lives in my brain
It's with me every day, it drives me insane
I feel it in my heart, that if I has a gun
I feel it in my heart, I'd wanna kill some
I feel it in my heart, the end will come
Come on!!
My war you're one of them
You say that you're my friend
But you're one of them
Tell me that I'm wrong
Try to sing me your ego song
You're one of them
My war you're one of them
You say that you're my friend
But you're one of them
My War.
we are tired of your abuse.
Obznanili nasdvoje u 13. rujan 2008 16:22:28 | 2 komentara
Pustolovine Glorije Scott, Mima Simić, AGM, Zagreb, 2005.
Zahvaljujući našem drugu, Žiki Kišobrancu, koji sa puno entuzijazma plovi na yu talasima, do nas je došla knjiga priča Mime Simić, Pustolovine Glorije Scott i nasmejala me jednog popodneva u Grinetu.
Reč je zapravo o knjizi stripu, gde je nekoliko priča predstavljeno i stripom na kraju (ili početku) knjige (zavisno kako je obrnete), a strip je crtala Ivana Armanini. Kopajući malo po netu, nađoh da su u pitanju akterke te alternativne scene o kojoj slabo šta znam, webzina Komikaze, koji objavljuju stripove.
Al, ono što se meni posebno svidelo su priče kojih u knjizi ima 26 i koje prate detektivku Gloriju Skot iz Bučer strita i njenu pomoćnicu Meri u rešavanju slučajeva sa kojima im na vrata dolazi očajni londonski živalj. Prva asocijacija su naravno Šerlok Holms i njegov potrčko i hroničar dr Votson.
Priče su ispričane iz ugla Meri koja je hirurg i koja, za razliku od dr Votsona povremeno daje oduška svom osećaju uskraćenosti u odnosu prema zvezdi Skotland Jarda s kojom radi. Meni je uvek, dok sam čitala Šerlokove slučajeve, zapadalo za oko da je Votson naprosto bedno tretiran od strane narcisoidnog Holmsa, da je njegov potrčko i da ga Holms povremeno tretira kao običnu krpu. Zapravo, u većini priča, glavno je da se pokaže Holmsova intelektualna superiornost kojoj niko ne može da prismrdi. Jeste da su tu slučajevi koji su zanimljivi, u središtu priča, al kad se malo zamisliš, lik Holmsa i njegove moći da za sobom ne ostavi ama nijednu tajnu, ni kamen na kamenu od bilo čega što bi moglo da zaliči na neobjašnjivo, prosto takvo kakvo je, ta neka da izvinete nihilistička težnja da se sve tajne razreše, da se ne ostavi nikakva nedoumica, to me kod Holmsa uvek nerviralo. I ta Votsonova podređenost Holmsu. To što sve vreme radi jedan pošten posao, lekarski, pa još trči, ko neki školarac, bez trunke samopoštovanja, da zapisuje svaki Holmsov govor, svaki njegov korak i da čuči u senci dok Holms misli ili svira violinu.
E, sve je ovo našlo svog oduška u pustolovinama Glorije Skot. Ne samo da su Holmsu omiljene igre deduktivnog zaključivanja, isterivanjem do apsurdnih krajnosti, pokazane kao hirovit i narcisoidno, pomalo besmisleno i komično nagađanje, već je Meri sebi dozvolila da pokaže frustracije zbog Glorijine samoživosti, dajući do znanja da je umorna od posla, da je Glorija nekad nervira i umara.
Dendijevska hladnokrvnost i samoživost, jedna hladna odsečenost od sveta na ulici nad kojim se vrše deduktivni ogledi izvrnuta je na tumbe tako što su Glorija i Meri proždrljivice, hedonisti, aljkave i bahate, do zla boga nekad bezdušne prema ljudima što im dolaze po pomoć. Besprekorna tačnost kojom se iscrtava Holmsova superiornost kao kristalno čist mozak koji osvetljava objektivnu istinu gde god da ga postaviš, u pričama o Gloriji Skot prikazana je kao nemarno i bahato odsecanje viška dokaza ne bi li se istina lepo iskrojila da ništa ne štrči. Glorija Skot je pravi kasapin dokaza. Tako Glorijina razrešenja, iako skidaju "mladom i neiskusnom inspektoru Dženingsu" posao s vrata i uvećavaju Glorijinu reputaciju, za sobom nose breme kolateralnih žrtava, nevino optuženih i emotivno razbucanih klijenata kojima bi blje bilo da su se za pomoć obratili Džeku Trboseku.
Glorija Skot i Meri, ipak su sve vreme neobično simpatične, poput junakinja iz crtanih filmova jer, povsvećene svojim kaprisima, nisu svesne štete koju prave. A o njima Mima Simić piše sa lakoćom, kao o dve beznadežno budalaste, pospane i pogubljene junakinje čiji se doprinos konfuziji naprosto nikada ne razrešava.
Što je najvažnije, jedna od zabavnijih knjiga koju sam pročitala u poslednje vreme koja, kolko god sumanuto delovala, pleni skoro staromodnom posvećenošću i uronjenošću autora u svet koji je stvorio. Jedna voljna zaboravnost u odnosu na svet mimo korica knjige kom parira svojom imaginacijom.
E, da, posebno obratite pažnju na fusnote :)
Obznanili nasdvoje u 13. rujan 2008 15:37:02 | 0 komentara
Predrag Simić - Tito i NATO (biblioteka Sedma sila, Večernje novosti)
Nema šta da krijem, Predrag Simić i Slobodan Samardžić su presudno uticali u adolescentskom periodu mog života na odluku da upišem Fakultet političkih nauka. Slušao sam kao tinejdžer po medijima pomenutu dvojicu naučnih radnika, i svaki put bih pomislio - hoću i ja ovako da pričam, želim i ja ovoliko da znam. Sa protokom godina, sve sam manje optimista da mogu da im se i približim.
Ipak, budućnost sa sobom nosi i neke pozitivne stvari - imao sam retku privilegiju da mi Simić predaje, dok mi je Samardžić bio predsednik ispitne komisije na odbrani diplomskog rada. Iako je, potpuno nužno, adolescentska idealizacija dvojice profesora prepustila mesto realnijem sagledavanju njihovih ličnosti, (velika) simpatija je ostala.
Simića sam dvosemestralno slušao na predmetu koji se tada zvao Spoljna politika Jugoslavije (a danas je skraćenica tog ispita identična inicijalima stranke-lokomotive evropskih stremljenja). Njegova predavanja su bila dovoljno atraktivna da čak i mene motivišu na redovno dolaženje. Svako ko je bar i jednom imao prilike da u neformalnijoj atmosferi sluša ovog čoveka, zna da se odlikuje šarmantnošću i nepresušnom duhovitošću.
Pozitivne ocene još više pristaju kada se opisuje Simićeva erudicija, koju on suvereno prezentuje u svojoj novoj knjizi. U delu Tito i NATO, autor se bavi fenomenom druga Tita, njegove moći, uspona, načina vladavine do pada koji je kulminirao prvim rasprsnutim projektilom na tlu Srbije 1999. godine.
Simićev stil je primer kako treba pisati o složenim političkim procesima na prostoru bivše Jugoslavije - odmereno, sa zadrškom, a ponovo bez straha od jasnoće izraza i oštrine sudova. Ovako artikulisan glas se svojom punoćom i bistrinom momentalno izdvaja u moru pseudo-patriota i evro-entuzijasta, kojima mnogi neupućeni tepaju da su analitičari, a da zapravo pojma nemaju o čemu govore - pošto su, izuzimajući Kecmanovića, Vukadinovića i Antonića (slagali se vi s njima ili ne), svi odreda - diletanti (u strogom značenju ove reči).
Zahtevnoj problematici koja uključuje analizu uticaja unutrašnjih i spoljnih elemenata na političke prilike u ovom regionu, i njihovoj isprepletanosti i interakciji, Simić uspeva da udahne život zahvaljujući izraženom smislu za detalj. Kao i autorova ranija dela, i njegova najnovija knjiga prepuna je anegdota.
Ja ću izdvojiti jednu posebno duhovitu - na proslavi 600. godina Kosovske bitke, ambasadori većine zemalja organizovali su tihi bojkot. Na skupu se od diplomata pojavio samo tadašnji turski ambasador u SFRJ Ahmet Ačet. Kada su ga pitali zašto je došao, on je lakonski odgovorio: "Kako da ne dođem na proslavu naše pobede?" :)
No, Tito i NATO je knjiga koja spada u korpus sekundarne literature i prevashodno je namenjena široj javnosti. Za sve nedovoljno upućene a željne nepristrasno i objektivno prikazanih političkih procesa na ovim prostorima u poslednjih šezdesetak godina, Simićeva knjiga predstavlja nezaobilaznu literaturu koja može poslužiti kao ulaz u uzbudljiv svet savremene domaće publicistike političkog predznaka.
Stručni krugovi, upoznati odranije sa Simićevim opusom, neće saznati mnogo novih činjenica u ovom autorovom prepakivanju, ali ne kaže se džabe da je ponavljanje majka nauke.
Nasdvoje smo u razgovoru povodom ove knjige primetili kako je na domaćem tržištu u poslednje vreme dosta ovakvih dela i taj trend smo pozitivno ocenili. Nismo bili toliki optimisti u proceni broja ljudi koji čitaju ovakva dela - i to je nešto što bi bilo poželjno da se promeni ukoliko želimo da srpsku političku kulturu podignemo na viši nivo, i ujedno je pročistimo od samozvanih eksperata, "tolerantnih" bukača, površnih kritizera i bezobraznih histerika koji, Gazdi za ljubav, neprestano kevću a očigledno je da ne znaju o čemu pričaju. Kao takvi oni su jedino pogodni za popunu programskih šema, i narod (kao i oni koji se gade naroda) će im verovati dok se ne upozna sa faktima. Tito i NATO je u tom smislu itekako hvale vredan napor.
Obznanili nasdvoje u 12. rujan 2008 13:13:45 | 2 komentara
GDE SMO SVE NASDVOJE ŽMOCALI 2: Po fastfudima i restoranima
na slici: libanska poslastica od mlevenog mesa kebbeh
Odiseja gastronomskih senzacija po gradu sa nasdvoje kao pustolovima se nastavlja: posle uvoda krenusmo dalje. U međuvremenu, kineski restoran "Polimlje" kod podvožnjaka na raskrsnici Ruzveltove i Cvijićeve, nadomak Vera, je postalo nešto kao baza gde se ide kad se nema neka pametnija ideja. Prvi put u životu počeo sam da naručujem ista jela, navukoh se na Piletinu/Teletinu s povrćem i ananasom u slatko-kiselom sosu kod Kineza, dok sam se u "Big Bulu" okušao još jednom sa Boemskom mućkalicom od pilećeg filea, i odgovorno tvrdim iz iskustva da porciju za jednu osobu ne može da pojede jedna osoba bez velikih poteškoća.
Kao dete studenata, prinuđeno da ide u školu na drugi kraj grada, od najranije mladosti prinuđen sam bio da se upoznam s mikrosvetom fastfuda u Beogradu još od njegovih pionirskih početaka. Sećam se da se krajem osamdesetih na mestu gde se danas nalazi "Guli" prodavala pica, sa kojom malo koja može da se meri i danas, A u "Satu" su se prodavale one perverzije od sendviča.
Početak devedesetih donosi i nov asortiman iz Aurelija, pregršt novih sendviča i kanadsku verziju Kentaki frajd čikena, koja se nalazila, onoliko koliko me sećanje služi, u krugu oko Vuka. Ne sme se zaboraviti ni "Orao", jedan od današnjih lidera brze hrane. Naravno, ceo taj period je obeležen i multinacionalnim koncernom McDonalds, protiv koga nemam ništa, uprkos svojim političkim stavovima. Brate, pijem i koka kolu ponekad, šap me gabri.
Post-dejtonska Srbija dovodi picu "Trg" i "Bucka", koji danas sa "Orlom" čine trio fantastiko domaćih a gradskih lanaca džank fuda. Sva tri u ponudi imaju picu, ali za onu pravu - tanku, italijansku, potrebno je spustiti se od "Bucka" malo niže Francuskom, sve do Venizelosove/Đure Đakovića, gde se prekoputa crkve Ace Nevskog nalazi "Kli-kli". Sendvičara istog imena postojala je tokom devedesetih u Dositejevoj.
Ipak, pošto sam krajem devedesetih, inficiran ideologijama prestao da jedem meso, moje interesovanje je otišlo u nekom drugom pravcu. Odlazio sam na mesta gde se prodaju pljeskavice sa molbom da mi se napuni lepinja prilozima, što mi je pružalo dovoljnu količinu potrebnih materija za zujanje po gradu. Bilo je i onih zatucanih roštiljdžija koji nisu hteli da na licu mesta prošire meni ovom preko potrebnom stavkom, čineći da se osećam beznadežno poput Bobija Dupee u "Pet lakih komada". Ipak, u ovom periodu mog života, mora se pomenuti "Mara" na Vračaru gde je ovaj specijalitet ("vegetarijana") doveden do finansijski najpovoljnijeg nutricionističkog vrhunca, no žutoj mafiji na ovoj pseudo-elitnoj beogradskoj opštini se nije svidela činjenica da neko na njihovom terenu posluje dobro a da oni nemaju ništa od toga, pa je objekat zatvoren.
Ipak, na Vračaru i danas postoje okej sendvičare - "Mole" u Hadži Đerinoj, "Falafel" prekoputa Ruskog doma - gde se može jesti apsolutni istoimeni fastfud hit s Bliskog Istoka, proban u Amsterdamu. Kod Taša je "Zvonce" gde godinama naručujem isti sendvič - kari u lepinji. Piletina, kečap, sir i još ponešto mi u ovoj kombinaciji nikad neće dosaditi. Da ne bude zabune, pre nekoliko godina sam ponovo počeo da jedeme meso, kada me vegetarijanska praksa više nije ispunjavala, da ne dužim sad čupri na sporedne stvari.
Što se tiče NBG, u novostvorenom finansijskom raju u krugu Arene, nalazio se najjači giros u gradu, ali izgleda da se gazda smorio pa više ne radi, nedaleko od grozomornog "Vagona" je "Luda kuća" za pristalice žutorasne ishrane.
Da ne dužim, ovaj fastfudovski osvrt je bio neophodan za razvoj naše priče jer smo nasdvoje naše gurmansko putešestvije nastavili posetom "Pica hatu" jedne prijatne večeri. Ljubazno osoblje, simpatičan ambijent i ok porcije ipak neće pomoći ovom svetskom lancu da se uzdigne na nivo poštovanja za MekDonalds u Srbiji, al za promenu bar ne zvrji više potpuno prazan kao na početku poslovanja.
Italijani su nam se baš omilili pa smo svrnuli i do "Pomodora" gde su pasta u četiri sira ili s gorgonzolom i nenadjebiva pica sa patlidžanom i tikvicama prste da poližeš. Kralj među poslasticama - tiramisu takođe u ovom skloništu u Hilandarskoj zaslužuje visoke ocene, mada se se onim italijanskim iz "Vera" teško išta može meriti.
Solo, sa kolegama s posla bio sam i do "Gulija" a apetit mi nije pokvarila ni relativna bliskost sedišta LDP. I ovde je na meniju italijanska kuhinja, al je ambijent za koju nijansu slabiji od onog koji pruža "Pomodoro".
Zatim smo nastavili odlaskom u "Zorbu" -grčki restoran pored u prvom delu opisanog "Buritosa", kod Inexa. Tu nam je isto bilo lepo, porcije su nešto manje, ali grčka salata je zakon, kao i "nežna pileća supa", dok su poseban utisak na nasdvoje ostavile hladne sarmice, valjda se zovu kalmudokija, jebem li ga.
Kruna ove faze u razvoju je bila sinoćna poseta libanskom restoranu Biblos, koji se nalazi preko puta kruga bolnice, kod ulice Dr. Subotića, koju pamtim po mirisu benzina, rendgenu, agresiji NATO pakta i ostalim neveselim stvarima. Može se reći da smo sinoćnjom posetom po prvi put bili na nekom malo fenserskijem mestu, ali ovo mesto se odlikuje izuzetno ljubaznim osobljem koje čak nije zamerilo ni divljanje dugokosije polovine nasdvoje koje se završilo jednom polomljenom čašom za rakiju. Namazi od dimljenog patlidžana, fenomenalni sendvičići s mlevenim junećim mesom, carski ćevapi sa sirom i njegovo veličanstvo jogurt, ovog puta u kombinaciji sa nanom, leblebijama i (ponovo) patlidžanom, završili su s radošću u našim stomacima. Teškom mukom smo se dogegali do kuće i stavili tačku na ovaj deo naših gurmanskih avantura. Na redu je poseta nekom francuskom restoranu, možda svrnemo i do komšija lovaca, a sigurno će još nešto iskrsnuti u potrazi za kvalitetnim i neobičnim zalogajem koji širi vidike.
Obznanili nasdvoje u 10. rujan 2008 13:12:20 | 17 komentara
Sloboda iskaza
PARIZ, 9. septembra (Tanjug) - Jedan pas je na zahtev sudije pozvan da "svedocci" u sluccaju ubistva, javio je danas radio Frans Info, navodechi da se neobiccno saslussanje dogodilo u Nanteru, jednom od predgradja Pariza.
Sudija je trazzio da "saslussa" psa da bi proverio njegov odnos prema osumnjiccenom koji se tereti za ubistvo.
Do "saslussanja" psa dosslo je u julu, na sudjenju za ubistvo 59-godissnje zzene koja je nadjena obessena u svom stanu pre dve i po godine. Policija je tada zakljuccila da je recc o samoubistvu dok je porodica tvrdila da je zzrtva ubijena.
"Saslussanje" bez presedana odvilo se u julu, u kuchi porodice ubijene, u prisustvu sudije, pisara, veterinara i jedinog svedoka smrti zzene - njenog psa.
Dosslo je, zapravo, do suoccenja svedoka (psa) sa osumnjiccenim, rodjakom pokojne. U prisustvu tog ccoveka, pas je zalajao i pisar je zabelezzio sve njegove reakcije.
Ostaje, medjutim, da se vidi kako che sud protumacciti lajanje: kao optuzzbu ili oslobadjenje od optuzzbe.
"Znamo koliko je krhko svedoccenje ccoveka, a kamoli psa", kazao je jedan skepticcan sudija dok je drugi istakao da je "pseche svedoccenje", i to dve i po godine posle dogadjaja, jednako svedoccenju ccoveka nakon 17 godina.
Toma Kasuto, sudija koji je trazzio da saslussa psa, skrenuo je nedavno pazznju na sebe zahtevom za pretres redakcije francuskog satiriccnog nedeljnika "Okovani patak".
Tako je! Sledeće su mačke :)
Obznanili nasdvoje u 9. rujan 2008 15:28:39 | 1 komentara
s.o.s. - spasite ove likove
Uhvatila sam sebe da mi se u glavi odvijaju priče o nekim sporednim junacima iz skorijih domaćih filmova. Da mi se sviđaju i da o njima posle mislim, iako u samom filmu nisu bogznakako završeni. Uhvatim se za njih, nešto u njima božemesačuvj prepoznam, ne umem da objasnim tačno šta, nekakvu priču koja u tom filmu nije ispričana, kojoj nije data šansa.
Sve je počelo od siroma Ivana, junaka iz filma Hadresfild kog u filmu igra Nebojša Glogovac. Ivan je u filmu komšija glavnog junaka kog igra Šušljik, pa je sve vreme nekako u senci priče o rijunionu Šušljika sa još dva druga od kojih je jedan došao iz inostranstva. Dakle, Ivanu nije dato puno prostora - on je otprilike idijot, živi u nekom svom svetu, pravi figure od gline, kao neka muška Keri živi sam u stanu sa poluludom majkom koja sprovodi neku svoju disciplinu. Šušljik ga tretira ko psa lutalicu - kad je raspoložen pusti ga, kad nije, otera ga. Ivan i ima taj neki životinjski instinkt da traži izvor toplote de ga oseti, pa se tu sklupča. Kad ga šutnu, on se skloni. I dok trojka pokušava da se presabere u nekakvoj generacijskoj nategnutoj dramurdi, Ivan je jedini lik koji zaista ima šta da ispriča. I to priču koja nije ispričana jer iz nekog razloga takvi su likovi uvek sačuvani za neku metaforu, da trgnu normalce do kojih bi trebalo da nam je stalo.
A, Ivanova priča je jaka, iako je u filmu nema. Naprosto je osetiš. I sad mi recite da sam idijot, ali meni je stop kadar u kom se Šušljik nasmeje na kraju filma dok stoji preko puta Glogovca koji mu sve prašta, sa onom glinenom glavom koju je uradio u svom stisnutom stanu sa kevom kerberom za vratom, jedna od najdirljivijih scena u domaćem filmu u poslednje vreme. I ne znam kako i zašto, ali lik Ivana je sabijen u tu neku doziranu metaforičnu ulogu. Nešto ne da tom liku da izađe na scenu. Ja vidim tog Ivana kako ide školskim hodnicima, kako vidi užinu iz ranca, a keva mu uvek sprema jedno te isto i taj je sendvič, kako se iz dana u dan ponavlja, nekakav Ivanov pečat, u njega se, vremenom utapa i upija sve što Ivan vidi i misli i želi, a ne može da dobije. Pa, devojčice u koje je bio zaljubljen dok su ih dobijali ovi trojica čiju dramu sada gledamo. Trojica normalaca koji moraju da odigraju nekakvu evrimen priču s kojom će svi da se identifikuju. Meni to ne treba. Mene zanima junak sa pričom, junak s tim školskim rancem i šta je sve u njega strpao. Sve je to sklonjeno da bi se ispričale neke normalne priče koje kao neka već zaribala zver treba za celu naciju da svare nekakve kolektivne priče. Pa je rijunion samo nekakva metafora za ko zna koje po redu kolektivno pročišćenje. Ja bi da vidim te školske odmore na kojima se Ivan krio, ja bi da vidim kuda je on sve bio i šta je doživeo. Ja neću da gledam kako Ivan izlazi na neku pozorišnu scenu rezervisanu za nameštene i mnogo sjebane normalce do čijih drama treba da nam je stalo jer su kao opšte. Ivan je lik i dajte pustite ga da zaživi u domaćem filmu. I ne bojte se da je suviše sentimentalan, da je suviše kreten, da je suviše skrajnut sa nekakve glavne trase domaćeg filma.
Slično mi se desilo sa likom Danke u novom Šijanovom filmu, S.O.S. - spasite naše duše. Meni je bilo uživanje da gledam Katarinu Rdaivojević. Iako ne uspeva da održi taj akcenat kojim bi trebalo da njen lik govori tokom celog filma, iako je više puta besmisleno kadrirana, pa izgovara nekakve glupe replike u prvom planu, lik Danke je jedino živo prisustvo u ovom filmu. Sva ta farsa o bratoubilačkom ratu, o slepoći malog čoveka, nekakva je pozorišna rekreacija o kojoj ne mogu ni da mislim kolko mi je dosadna. Al, onda ta Danka. Kako da te ne probudi iz dremeža junakinja raspuštene kose u crvenom džipu koja psuje na kamiondžiju što se zaglavio na nekom planinskom putu dok joj sa zvučnika trešti Dragana Mirkovića. Meni je srce poskočilo. Neka infuzija života rasprsla se preko platna i odma me zainteresovala za ovu junakinju. Ko je Danka i zašto dolazi u hotel Jezero posle grupe koja je već autobusom stigla ranije? Njeni tajni sastanci sa Bjelom u njegovim kolima, nadomak hotela, ti neki skriveni motivi, nekakva tajna koju nosi, pa to što oće da zajebe ostale takmičare, a onda se pokaže kao najveća faca kada ponudi da ih spase i žrtvuje se. Ima tu neke prigušene veličine, u toj junakinji, al se nije dalo Šijanu da je razvije. Data je u nekim sekvencama. Na komade. Prigušena. Neizražena do kraja. Naprosto kao da se nešto ne da. Ne znam zašto. A, ja posle mislim o toj Danki i ne mislim o metafori što je Šijan hteo da je prenese, ne mislim o bratoubilačkom ratu o kom je nešto zamucao tamo. Mislim o Danki i o tome šta ju je dovelo na takmičenje za najplemenitiju osobu, kakvu je to decu spasla kad je tako hladna i zašto ne veruje muškarcima i zašto ih iskorišćava. I kroz šta je to prošla sa Bjelom i kakav im je bio odnos ranije, kad je on još uvek želi dok ona igra u sjajnoj haljini sa članovima žirija. Preskočeni su svi delovi priče koji mene zanimaju. To mi unosi nekakvu frustraciju i imam osećaj da mi domaći filmovi stalno nude samo nekakav jelovnik, a nikad ne iznose jelo na sto. Mnogo mi je nekad krivo zbog toga.
Al, Danka i Ivan ostaju u nekakvom mom prostoru. Pamtim ih, ko s nekih sagorelih fotografija. Možda jednog dana zažive punom snagom na bisoskopskom platnu. Valja se boriti za njih. Dobri su to ljudi.
Obznanili nasdvoje u 8. rujan 2008 22:17:38 | 1 komentara
Bicikleto 2 - osvajamo Cherryland
Usled porodičnih migracija i deoba, bicikleto i ja smo sve dalji od centra grada. Jebo odstupnicu! Vračar nam stoji još samo u ličnoj karti, al i to će uskoro da leti. Pa smo po ovom vrelom danu pošli da istražimo čari predgrađa. Iliti Cherrylanda kako Višnjicu od milja zovu ovdašnji majstori grafita. Mada, ipak je najjača intervencija na saobraćajnom znaku "pazi škola" gde je devojčici koja trči za dečakom preko pešačkog prelaza docrtano sekirče. Kakvi bre "pešaci vas mole, usporite pored škole". Mislim da su ovaj biser zamenili za standardni. Ostao je onaj : "Voli te tvoja žena", prvo što vidim kad siđem s busa.
Elem, dugo smo se kanili, pa smo prošlog vikenda krenuli pravo putem, kuda prolaze autobusi, do Pančevačkog mosta, pa uz Cvijićevu do berićetnog Vera i Ruzveltovom nazad, do Bogoslovije odakle ima dobar spust gde ne mora da se okreću pedale. A, zadovoljstvo mi je da prošišam pored tog mesta gde obično u kasne sate džedžim, vraćajući se od bolje polovine kući i čekam bus.
Ova trasa je ok, al se nagutaš smoga, pa ti i ono sunce što greje deluje ko neki fabrički ispuvak. Piče kamioni, prosipaju šljunak, brekću i trube. Vazda prevoze neki cement. Kad se put suzi na onaj grlić koji vodi sve koji nisu skrenuli za Višnjičku banju, dalje u Višnjicu, biciklista postaje poprilično suvišni stvor, jer jedva da ima mesta da se mimoiđu bus i automobil, a ako se potrefe dva busa na brvnu, jebo si ježa i spas je simbolični prcvonjak od trotoara, koji ne koriste ni pešaci.
Onda mi je komšija preporučio skretanje kod velike benzineske pumpe. Kaže: "izbijaš na kej, milina, ko 25. maj". Iznad skretnice stoji natpis na ruskom: "Carskaja Ohota". Nekako, od kad imam bajs, stekla sam taj pik da, gde god da sam, tražim izlaz na reku. Al, imala sam zazor od te Ade Huje, kako zovu obalu Dunava na koju izlazi Višnjica. Em što su tamo uhvatili onog silovatelja što je u Maksima Gorkog upao u butik u sred bela dana, em što sam se tuda jedne večeri vraćala peške i bilo je sablasno, više onako gotski hororično, sve dok se pored mene ne provezoše kola iz kojih se, ko u nekom hip-hop spotu izvio suvozač i pripucao na motor što je prošišao pored mene koji sekund ranije. Sanja, brodovi plove Dunavom.
Višnjičani su negde između novih bogataša (grade kuće s bazenima), al su još svesni svojih korena (prave ispraćaje i svadbe onako, po naški, sa sve živom muzikom i repertoarom - Lepa Brena, Dragana Mirković, Bilkić, Rokvić itd, smenjuju se ženski i muški performer, svadbe sa sve onim cvetnim ramovima iznad kapija što ostanu da stoje sve dok se prvo dete ne rodi, sahrane u povorkama iza traktora što prevozi sanduk, sede uveče pred kućama, a klinci se uveče zajebavaju tako što pod balkonima izvikuju: "jednom kada dođeš na bojno polje i na tebe nagrnu neprijateljske žene, deca i psi, ispali sebi metak u glavu...", sve dok ih ne otera neka duša što oće da spava itd.), klinci voze motore, a matori traktore, komšijama se staje na autobuskoj stanici da ih pokupiš ako si kolima, al se prave i neke protestne šetnje, pa sam tako dobila poziv preko mobilnog da učestvujem u antisres šetnji kraj Dunava, nakon izbora, od lika koji iz štaba na Karaburmi često pravi nekakve performanse po Višnjici, izlete do obližnje šume (pune komaraca), omladinske sajtove i slične karnevale. Valja utrošiti nevladine pare. Uskoro su najavili da će i neka izraelska kompanija u Višnjici da izgradi ogromni tržni centar na nekih 68 000 metara kvadratnih, sa 3D bioskopom. Komšija mi kaže da će skočiti cena kvadrata, pa planira da proda svoje potkrovlje i beži u centar.
Elem, Carskaja Ohota. Stigosmo mi tamo, pošto nas je komšija upozorio da ne skrećemo ranije jer ima neki ozloglašeni čopor pasa, vole bicikliste! Ja pre toga poslala oca da izvidi kako je i javlja mobilnim, a zaputio se da obiđe babu, koja je, u trenutnim migracijama, završila kod rođaka u Krnjači, još jednom mestu za odstrel na Pančićevoj mapi za urbanističku kastraciju Beograda na pristojno biračko telo sa pedigreom i javlja: "divno je, al nema izlaz na Pančevački most". U mp3ojci nestrpljivo čekaju Red Sexy Band da ih pustim kad se sklonim s puta kamionima što pronose dobre vesti i mirise od Pančeva do Višnjice, jer Red Sexy Band su strava, al ne tolko da budu poslednje što čujem ako me predatori u saobraćajnoj hijerarhiji pokupe sa ceste.
Do Carskaje Ohote vodi put oivičen visokom travom, pa se na trenutak osetiš ko odmetnik ili jedan od gunisa što posle ručka ide da se nađe sa družinom u kućici na drvetu. Al to potraje kratko, pa se izbija na kej koji isprva deluje baš impresivno. Kao 25. maj, al presečen. Kratka staza vodi pored reke taman toliko da se čuju dve pesme Red Sexy Banda. Moje se pankersko kurčenje svelo na par udisaja dunavskog vazduha, pored šačice ljudi što su se sunčali na kamenoj obali, plus jedan nudista kom je pozadina u vidu gomila peska što vazda stoje ispod Pančevačkog mosta, davala izgled kakvog vanzemaljskog bića ili terminatora koji se upravo spustio na našu planetu da usmrti Dinkića.
Obišli smo tako par krugova, a na onih 40 i kusur stepeni društvo nam je pravio lik na rolerima. Al, bacila sam oko na restoran Carskaja Ohota, de ću da vodim kućniju polovinu nasdvoje. I to me baš usrećilo. U pitanju je lovački restoran koji od spolja deluje ko neka ruska dača. Izvestićemo kad probamo i kad se neki od nas isflekaju.
Obznanili nasdvoje u 7. rujan 2008 18:35:00 | 1 komentara
El Guincho, Alegranza!, Discoteca Oceano, 2007. (Španija), 2008. (SAD)
Ovu olimpijsku baklju nije moguće skrenuti sa puta, utuliti je ili preoteti. Pripada svima i svi je pronose. Upoznajte Pabla Díaza-Reixa, prometejsku figuru koja se krije iza naziva El Guincho.
Ovaj muzičar sa Kanarskih ostrva (trenutno nastanjen u Barseloni) kao da je otkrio neki način da putuje kroz vreme i prostor, usput spajajući, u jednu baklju, žiške sa plemenskih vatri, sjaj sveća sa oltara, zujanje komaraca što su srkali vrelu krv flamenko plesača, matadora, znoj što se cedio ispod sombrera, ali i slane kapi vode sa pleća surfera, ciganskih konjokradica, uličnih svirača, tamburaša i trubača, minstrela, prašnjavih karavana i razmazanu šminku indijanskih poglavica. Sve to zgusnuto, a opet lagano, u savršenoj harmoniji kojoj je nemoguće odupreti se.
Nastala je Alegranza!, što u prevodu sa španskog znači radost. Drugačije ne može ni da se opiše fuzija ritmova koja ukida vreme, stvarajući utisak slavljenja trenutka što se stalno razbuktava i obnavlja. Što je više slušate, Alegranza! postaje sve punija kao da se sve vreme krećete ka samom središtu kakve džungle.
Devet pesama sa ovog albuma izdužujuju noge i ruke, pa uz neke od pesama lelujate ko senka, u drugima stupate kao div u karnevalskoj povorci, a zemlja se pod vama trese od nekakve praiskonske snage, dok se svet oko vas skuplja i širi kao velika harmonika. Kalise, očigledno najpopularnija pesma sa ovog albuma, premotava erupciju sve dok čovek ne prihvati da je epicentar tog vulkana u njemu samom. Jer, El Guincho ne izvodi muziku, već je budi negde zapretenu u slušaocu.
Prva pesma, Palmitos Park, nežno vas uzima za ruku i povlači krijući pohlepu za vama koju odaju naredne pesme. Da je reč o muzici za ples, ali i o gladi što je za vama oseća neko davno zaboravljeno pleme što vas dočekuje u svom naručju kad se podijum ispod nogu otvori poput vulkana, otkriva svaka sledeća pesma. Koračanje gde ritmovi brišu tragove za vama dozvoljavajući da se izgubite . Sve dalje je zanos, kompletno prepuštanje talasima ritmova koji rađaju jedni druge bez kraja i početka. I sve postaje jedan jedini trenutak u kome naprosto postojite.
Alegranza! je upravo slavljenje trenutka, karneval duše i tela koji raspiruje iznova i iznova jedan jedini čovek. Plamenska radost, šarenilo i razuzdanost tvore harmoniju koja draži i oslobađa.
Costa Paraíso je najlepši muzički trans. Bose noge koje razgrću pepeo vremena i mesta i igraju na slobodnom prostoru što postaje centar sveta.
El Guincho pravi raj, pokazujući da raj nije stalno zbivanje novog, već nepotrošnost trenutka u kom se živi.
El Guincho, Kalise
Obznanili nasdvoje u 6. rujan 2008 15:49:25 | 1 komentara
U susret višem standardu
SOLUN, 5. septembra (Tanjug) - Oko 50 nenaoruzzanih anarhista upalo je u jedan supermarket u Solunu i pokupilo hranu, koju je kasnije podelili ljudima na ulici, protestujuchi tako protiv visokih cena namirnica, izvestili su danas mediji.
Anarhisti, medju kojima je najvisse bilo zzena, nisu uzeli novac niti povredili nekoga pri akciji, a grccka policija nije uhapsila nikog od njih, prenela je agencija DPA.
Cene prehrambenih proizvoda su porasle 4,9 odsto, a visse od dva miliona ljudi, odnosno 21 odsto Grka, zzivi na ivici siromasstva.
Grccki premijer Kostas Karamanlis che preko vikenda u Solunu odrzzatii govor o ekonomiji zemlje.
Robinhudovski!
Obznanili nasdvoje u 5. rujan 2008 14:00:28 | 1 komentara
Calexico - Carried to Dust (Quaterstick)
Dobre vesti iz pograničnog rejona: Calexico se, posle razočaravajućeg izleta u arty-farty main(indie) (kakva apsurdna kovanica) na prethodniku Garden Ruin (2006), s Carried to Dust vraća u formu.
Bend iz Tucsona, Arizona, nukleusa popunjenog nekadašnjim članovima ritam sekcije grupe Giant Sand (Convertino-Burns) svojim opusom je uveliko prešišao i matični sastav predvođen Howejem Gelbom (koji svakako važi za etalon dobrog ukusa u alter rok sazvučju). To je i dovelo do fokusiranja na Calexico priču, uz dopuštene izlete u bendu Friends of Dean Martinez i remek dela Slush (1996) skrivenim pod šifrom Op8.
Teško je bilo očekivati da Calexico na novoj ploči ponovi vrhunce prezentovane na Black Light (1998) i Feast of Wire (2003), ali je s druge strane prijatno čuti stare majstore inspirisane. Nazvan po pograničnom mestašcu u Kaliforniji, bend je svoju reputaciju izgradio na ekscentričnom tretmanu rok/country idioma pomešanog s meksičkom folk muzikom iliti marijačima, svojim probojima u nadrealno mnogima je postao omiljeni "kravarski" bend.
U uvodnoj temi Victor Jara's Hands, posvećene čileanskom muzičaru koji je izgubio glavu voljom Pinočeove neo-liberalne diktature, naš kao i razigranom komadu Inspiracion, meksikanerski motivi su obilato u upotrebi. Ostatak materijala donosi prepoznatljiv odmetnički zvuk koji evocira pustinjsku atmosferu uz povremene izlete u zvučni eksperiment. Prijatan i sugestivan glas Joeya Burnsa svojom prigušenom emocionalnošću kao da uvek iznova suspreže gnev izazvan egzistencijalnom teskobom.
Ovoj ploči se može prigovoriti oslanjanje na svetlije trenutke u karijeri grupe, ali ako ga posmatramo kao konsolidaciju i zbijanje redova nakon fijaska oličenog u prethodnom izdanju, možemo se bez griže savesti prepustiti njenom nesumnjivom kvalitetu.
Two Silver Trees
Obznanili nasdvoje u 5. rujan 2008 2:23:48 | 5 komentara
Metaform - Standing on the Shoulders of Giants (Just)
Praveći analogiju sa naslovom ovog albuma, iza koga stoji lik po imenu Justice Aaron, može se reći da su giganti na čijim ramenima stoji ovaj debi RJD2 i, naravno, DJ Shadow. Tačnije, za našu priču su bitni njihovi prvenci - Deadringer (Def Jux, 2003) i pionirsko remek-delo Endtroducing (Mo' Wax, 1996).
Brick and Mortar
Oba albuma su poznata kao rušitelji fenserske percepcije po kojoj je hip hop muzika nasilnih crnaca iz predgrađa. Ne samo što su progutali predrasude, već su i naučili da postoji nešto kao što je instrumentalni hip hop. Metaform je nastavljač njihove priče.
Sunday
Poznavaoci prilika znaju da su oba giganta nakon odličnih debija prodala dušu đavolu ne uspevši da održe visok standard koji su postavili svojim prvencima. Videćemo kako stvari u budućnosti stoje s Metaformom, ali do tada ćemo uživati u ovom izdanju, dugo - sve do večnosti.
Heaven Can Wait
Preuzimajući RJD2 obrazac sa Deadringera koji uključuje obilato korišćenje žičanih instrumenata, a ne bežeći ni od DJ Shadowljeve kosmičke snolikosti, Metaform se smešta na pola puta između njih dvojice. Samo poređenje s ovim velikanima (nekada) zdravog hip hop zvuka je kompliment koji se potvrđuje na ploči: Heaven Can Wait je kao prirodni nastavak Organ Donora, Lonely Boy ima nešto od svemirske Endtroducing atmosfere u sebi, Sunday bi lako mogla da bude pesma s Deadringera, dok je Brick and Mortar futuristički doprinos samog Metaforma antologiji hip hopa koje se ne bi postideo ni naduvani Madlib nakon sedmodevnog preslušavanja Sun Ra kataloga. I to je samo delić onoga čime je nagruvana ova ploča. Evo npr. nisam pomenuo Barbie Doll - savršen saundtrek za čitanje knjige, smokers delight sa pet zvezdica, anđeoska matra na koju će se i najtvrđa glava klimati u ekstazi, a dovoljno tvrda za svaku emancipovanu cicu koja ima preča posla od zanošenja evropskim perspektivama i stepenom civilizovanosti.
Prilično konzistetan i homogen, a opet dosta raznolik, SotSoG nudi eklektičan miks soula, jazza, hip hopa i elektronike na vrlo prijemčiv način, potvrđujući iznova činjenicu da svaki dobar producent/DJ mora da bude erudita - majstor svog zanata. Ono što ga razlikuje od dva pomenuta kolosa hip hopa su česte promene unutar pesama, čije su dužine svedene na trajanje pogodno za radijsko emitovanje.
Možda će se naći i poneka cepidlaka koja će reći da je Metaform u poređenju s dva velikana lošiji, ali koga briga kada je Ovoliko dobar. SotSog je stvaran pet godina u dobrovoljnoj izolaciji, i obiluje detaljima i zrelošću zvuka. I bar tucetom nezaboravnih tema.
Obznanili nasdvoje u 5. rujan 2008 1:45:17 | 0 komentara
Women - S/T (Flemish Eye)
Eh, pa bilo je i vreme da se pojave neke žene i unesu dah svežeg vazduha na dobrim delom monotonu i bespolnu indi rok scenu, na kojoj je već godinama važnije imati kul stilistu i dobru frizuru nego muziciranjem isporučivati brdo energije. Na žalost feminsitkinja, ove žene su zapravo četiri mladića iz olimpijskog grada Kalgarija, eto prošlo je već dva'es' godina otkad su Mateja Svet (slalom) i ekipa ski-skakača donela jedina dva srebra sada već davno davno upokojenoj državi Južnih Slovena, srebra koja su sijala kao zlato.
Može se konstatovati da nam je zdrava kanadska scena iznedrila još jedan biser, nadam se samo da se neće ponoviti sindrom Arcade Fire - koje, kad sam im pročitao reči više ih nikad nisam sebi pustio, jer su bezveze. Stoga se bacamo isključivo na muzički aspekt.
Tu stvari stoje veoma obećavajuće: uticaj Animal Collective je očigledan a mogu se nazreti i tragovi avangardne eklektičnosti koja je krasila npr. This Heat. Recimo da je polusatni materijal podeljen na otprilike iste dve celine.
Prva je dekonstruisana tradicionalna pop muzika, a drugu krase eksperimentalni izleti u različite improvizatorske vode putevima nojza i jeftinih efekata. Glas je prijatan, onako hipsterski lenj, ne beži se i od horskih natpevavanja, a meni omiljenu dimenziju ploče donosi izvanredno maštovita gitara, čista a nekako prljava, melodična a opet sa težinom, potpuno u trendu a duboko ukorenjena u tradiciju (posebno u numerama Black Rice i Shaking Hand). Oseća se i taj neki frikfolkovski vajb skoro kompletno očišćen od pretencioznosti čime dobijamo pažnje vredno delo.
Ploča je za sada izašla za Flemish Eye, za kojih mesec dana reizdaće je indie kolos Jagjaguwar, što znači da nema zime za ovaj bend. Ono što je zapravo bitno je kuda će žene ići dalje, pošto je start impresivan.
Obznanili nasdvoje u 4. rujan 2008 23:59:13 | 0 komentara
Opšta mesta
Kljukaju nas opštim mestima, idealima i ostalim maglama od kojih će nam biti bolje. Savršeno zapertlane u čvorove nerazumevanja, neobjašnjene; potezi rukom ka grubim skicama kako bi tako bile prihvatljive svima.
Bombarduju nas suvišnim informacijama, kradući kontekst, ubijajući razmišljanje, čineći srećnim instant eksperte naviknute da od ušuškanih detinjstava lako dolaze do samorazumevajućih odgovora na sva pitanja.
Čudna je to nova religija i čudno je to insistiranje na novom kao vrhovnoj vrednosti, ali se više niko ne čudi kako se lako dele mehanizmi s onim što je bilo predmet obožavanja u prošlosti. I to je tačno, promenilo se samo mesto oltara. Pre pet minuta novo, sada je klasika, da kucnem u drvo kad ono plastika!
Na prvi pogled pomalo je iznenađujuće što se otpor njihovim ubeđivanjima ne vidi, ali zapravo ćutanje je najefikasniji odgovor na njihova persuazivna buncanja. Štednja energije je prioritet.
Da je sve(t) tako kako pričaju ne bi morali toliko da ga opravda(va)ju. Ponavljajući laži, počinju i sami u njih da veruju. Takva su smutna vremena u kojima imamo čast da živimo - čuju se samo glasni, najbolji ćute. Ne zamerite im, takvi od laganja žive.
I onda dolazimo na teren na kome gubiš čim se pojaviš - propričaćeš njihovim jezikom kako bi pokušao da dopreš do njih, ako prihvatiš igru koja ti je nametnuta. Nazivaće te raznim imenima, prebacivati ti osećaj stida zbog ono što JESI, umesto da, kao i oni, NE BUDEŠ i uživaš u aroganciji lažnih usrećitelja.
Napredak, poboljšanje, boljitak ili angažman - usta su im puna tih opštih mesta, a zapravo se bore samo & isključivo za sopstveni džep, baš kao i njihove dede i babe, baš kao i njihovi očevi i majke. Uzurpirali su vikendice i stanove, bez blama otimaju od usta narodu iz koga su potekli i koga se gade, baš zato što ih on podseća na neke neprijatne činjenice o kojima nema zbora u salonskim raspravama, terminatorima vremena.
Bal pod maskama neprestano traje, i pokvarena ploča i dalje svira. Niko neće da skrene pažnju da je ploča pokvarena - na tom balu ne vidiš ono što vidiš, ne čuješ ono što čuješ - već igraš ulogu koju su ti namenili a ti posle ubedio sam sebe da si je svojevoljno izabrao. Interesi diktiraju, pokvarene ploče sviraju!
Ne zavidim vam na sapunici u koju se pretvorio Vaš život i prestižnom društvu samozvanih veličina u kome se krećete, vašim velikim televizorima i skupim putovanjima, vašoj ideji o životu (hahaha). Da je tako, to bi bilo pljuvanje po sebi - to je koren nesporazuma. Ne vidite da ni samima sebi niste više jasni, kako bi Vam onda bilo šta drugo bilo jasno?
Daleko od bilo kakve svrsishodnosti ili ikakve vrednosti, ta samozavaravanja ne služe ničemu do pranju sopstvene savesti, ta simulacija da si angažovan a ne mrdaš prstom ispod staklenog zvona pod kojim se prilike najbolje vide. Tako je to kada se proizvode lažne potrebe, i nema sumnje da se u tom zatočeništvu osećaš slobodno, kada ni ne znaš za bolje. Kukavice!
Srećom, pa ne moram stalno da prisustvujem ako to ne želim. Bez iluzija iz prošlosti, sanjam o nečemu što nikada nije bilo ali što će sigurno biti daleko od opštih mesta u kojima nikada ni nije bilo ničega osim paravana za skrivanje podobnog ništavila.
Znači da ne vredi. Više ni tren. Ne pristajem.
Obznanili nasdvoje u 4. rujan 2008 16:29:28 | 0 komentara
Živeli!
LONDON, 4. septembra (Tanjug) - Najpoznatiji sspijun na svetu Dzzejms Bond rekao je zbogom svom omiljenom pichu - votki-martini - koje je bilo njegov zasstitni znak u svim dosadassnjim filmovima.
Tajni agent 007 pressao je na bezalkoholna picha i to najnoviji napitak kompanije "Koka Kola".
Naime, britanski glumac Denijel Kreg pojavljuje se u najnovijem filmu "Quantum of Solace", koji u oktobru stizze u bioskope, sa bocom "koka kole zero", prenele su agencije.
CCuvena americcka kompanija je ovu reklamu, namenjenu, pre svega, musskoj populaciji, skupo platila - blizu 6,15 miliona evra.
Na trzzisstu che se, istovremeno kada i film, pojaviti ograniccena serija crnih flassica sa etiketom "koka zero zero seven" koje che se prodavati iskljuccivo u prodavnicama lanca "Harods", po ceni od 1,5 funti.
Smrt ljudima, živeli potrošači!
Obznanili nasdvoje u 4. rujan 2008 15:14:29 | 1 komentara