Postovi
REFRACT 2008.
foto: S. Milojković
"Rov kod novog parkinga" na Kališu bio je ove godine mesto okupljanja svih zainteresovanih za nove muzičke tendencije u Evropi. I uprkos određenoj dozi skepse, uopšte nije razočarao - naprotiv: bio je sjajan!
Krenimo redom. Prvo veče, bolja i lepša polovina i ja, smo se kao pravi štreberi pojavili na Kališu ranije pa pošto nije bilo nešto puno ljudi, pojeli smo i sladoled (pre toga popili u Knezu po jedan next sok, čiji je vlasnik Koka Kola). Na kraju smo, uprkos malom broju ljudi ušli, taman pred početak nastupa skopskih Bernays Propaganda. Izbrojao sam 18 ljudi, sve je slutilo na katastrofu.
Skopljaci imaju pevačicu sa đozlucima i tri drugara na bazičnom rok instrumentarijumu. Gitarista je dosta slušao GOF & Fugazi, pa sama besprekorno uvežbana svirka, na odličnom ozvučenju, ode i putem Franza Ferdinanda. A zna se da je Franju ubila ruka pravednika :) Šalu na stranu, u pitanju je odličan bend sa tekstovima na makedonskom, koji pomalo razumem, ali je zbog upeglanosti svirke benda koji ime duguje ocu Public Relationsa, meni taj jezik u subotu povremeno zvučao kao slovenački.
Simpatična pevačica je između pesama pričala o čemu koja pesma govori, te smo doznali da Bernays Propaganda promovišu stare pank/hc ideale: ne vole japije, ne razumeju homofobiju i ne jedu meso. Sve je to divno i krasno, ali u tome nema ničeg novog plus što je svirka daleko od tih zlokobnih žanrovskih odrednica i sigurno bi veoma prijala nekoj maloletnoj pentagonskoj levičarki sa Petlovog Brda u PMS-u. Gitarista koji stvarno dobro praši svoj instrument izbrojao je 31 osobu u publici, a u prvom redu su stajali članovi nekih gradskih hc bendova, i zamislite, svi su nosili isti model patika. Kasnije sam video da su Skopljaci vratili tim korovcima činelu, i to je bilo baš lepo. Sve u svemu korektan nastup, ali ništa više od toga.
Iza imena Piece of Shh... krije se jedan od likova iz BGYSS i on nam je priredio odličan set sastavljen od old school hip hopa, electra, dubstepa i avangardnijih elektronskih formi. Prženje je bilo bez milosti, a kvalitet miksa i samog izbora na zavidnom nivou. Lik je đuskao sve vreme iza lap topa ili čega već, nije se dobro videlo, ali se sve Odlično čulo. Žena mi je posle priznala da je nju povremeno smarala mjuza ali opšte je mesto da nju veseli njanjava zika.
Ali! Da ne ostanemo robovi predrasuda i trpamo bez milosti drage ljude u usko određene fioke pobrinuli su se Dub Pistols, jedan veoma drag bend iz mladosti. Publika je već pristigla u dobrom broju i bilo je dosta poznatih lica - kao da sam se našao u vremeplovu kad sam bio mlad, zelen i naložen na evropske vrednosti.
Ako bi glave iz EU želele da predoče građanima Srbije prednosti života u toj zajednici trebalo bi da o svom trošku povremeno na Marakani organizuju ovakve koncerte. Šest likova na bini, noge neprestano u vazduhu, potpuna pometnja, publika zblanuta. Dub Pistols su gradskim likovima pokazali šta zapravo označava reč "kul". Nije to nikakva poza, niti "emitovanje pozitivne energije", to je vulkan dobrog raspoloženja čiji je koren u srdačnosti i ispunjenosti koncertnim nastupom, bez barijera i posrednika. Barry Ashworth i Rodney P za mikrofonima često ulaze u publiku da đuskaju s njom, i publika đuska.
Čudesni amalgam panka, hiphopa, brejkbita, regea i roka spojen u jednu pitku mešavinu radio je posao. Ovim momcima se ne može zameriti manjak entuzijazma. Subotnji koncert je ono najbolje što šou biznis može da pruži: njegovu potpunu negaciju. Sjedinjenje publike i benda u jedno i sreća što smo svi živi i prisustvujemo tom činu.
Ženi se mnogo svidelo. I ja sam bio ushićen što prijatnu majsku noć provodimo kod zidina nekadašnjeg utvrđenja. Sledili su Jahcoozi, multinacionalna trojka iz Berlina, bend koji izdaje za Kitty Yo!, čuvenu izdavačku kuću iz glavnog grada Švabije. Pevačica je poreklom Šrilankanka, pola Tamilka, pola Sinhaleskinja, zove se Sasha i zna da peva i da repuje i ne beži od politike. Na bini se pojavila sa SM maskom i nekakvim belim džakom na sebi koji je imao nacrtanu munju na sebi...
Znam, pomislili ste svi na MIA. Ima sličnosti, ali ima i razlike. Razliku prave druga dva lika u grupi: moj miljenik je Robot Koch, lik koji radi bitove i koga sam iz milošte zvao Franc, jer je jedini ličio na Nemca. A i nosio je majicu Metallica.
Lik sa ogromnim dredovima je Jevrejin i voli da pije vodku/rakiju dok svira bas. A kad se začuo rif iz Megadethove "Symphony of Destruction", savršeno umešan u izgličiranu hopinu, motiv Metallicine majice je dobio svoj smisao u predstavi. Pesma je bila paklena, poslušajte ovaj snimak, koji sam iskopao samo za Vas, dragi čitaoci i uživajte:
No english title - video powered by Metacafe
Jahcoozi vs. Megadeth
Sjajno! Crna kao ugalj Šrilankanka na bini izvodi neki performans koji se proteže na skakutanje, baletske pokrete i odlično sviranje trube. Na kraju je i ona otišla u publiku, pa čak i do onih koji nisu platili kartu. Sve prisutne je zadivila.
Može se reći da su Berlinci takođe izlomili. Nas sigurno, pošto smo nastup DJ Alesa Pharme, Beograđanina koji živi u Amsterdamu, preskočili i krenuli u potragu za hranom, pošto smo na hepeningu uglavnom pili Rosu, koja je drastično poboljšala ukus od kad je njen vlasnik Koka Kola, za prijemčivih 50 dindži. Na kraju smo, posle gotivne piletine, kupili ledeni čaj koji ne proizvodi Koka Kola, pojeli po sladoled, otišli kući i skinuli Jahcoozi, za koji smo kasnije otkrili da ne praktikuje Megadeth i na svojim nosačima zvuka. Ali smo našli video.
Sutradan smo zbog brazilskog filma zakasnili na koncert Jakija Liebezeita i Burnta Friedmana, ali smo stigli tačno pred multinacionalne zajebante Senor Coconut. Iako sam izražavao skepsu da će biti više ljudi u odnosu na jučerašnji dan, procena lepše i bolje polovine se pokazala tačnijom. Bilo je osetno više ljudi, i, nažalost, nekih likova koje godinama gledam kako "šire pozitivnu energiju" na isti način, a u stvari su najobičniji "attention whores", nesrećni ljudi, u prevodu neki beogradski klaberi sa decenijskim stažom i može se reći - nažalost javne ličnosti.
Na sreću, ni njihovo prisustvo nije pokvarilo užitak posmatranja neobične devetočlane ekipe koja praši klasike u latino fazonu. Tu su duvači, marimba, vibrafon, perkusije, vokal i e-dirigent - Uwe Schmitt, čovek koji je zapalio u Čile jer se smorio od Evrope. Skandal!
Čuli smo Šade, Prinsa, Majkla Đeksona, Kraftwerk, Dorse i šta sve još ne - i sve je bilo odlično. Uwe se pokazao dostojnim uloge vodiča-ča-ča po egzotičnim predelima. Besprekorno elegantni muzičari su predvođeni beskrajno šarmantnim pevačem Argenisom Britom pokazivali svoje vanserijsko umeće. Taj Venecuelanac je davao ton čitavoj predstavi, uspostavljajući dobru komunikaciju s publikom. Bilo je doduše i par smaračkijih momenata na početku i na kraju, ali ko se ne nasmeje pošto čuje npr. Riders on the Storm u izvođenju ovog orkestra, taj je stvarno operisan od duha i ne zna da se zabavlja. Žena je imala svoj trip za slušanje ove muzike, a meni je stvarala sliku nekog peskovitog i sunčanog mesta pod palmom. E tu ležim, ne pomerajući se.
O tome smo pričali dok smo prelazili šine kod Kališa, a muzika se i dalje orila s tvrđave. Srca su bila ispunjena, a festival je prevazišao sva očekivanja.
Obznanili nasdvoje u 3. lipanj 2008 4:25:22
0 Comments: