Postovi

Usud se nastavlja

Razmišljam o ovoj temi dugo pa reko' da je i ovde ovekovečim. Izbori su prošli, mnogi Evropljani su odahnuli dobijajući pomoć s neočekivane, kol'ko do juče nepomirljive strane. Karte su se prividno izmešale. Onda su uhapsili Radovana. Krenule su demonstracije, neredi, frka s murijom. Jedan čovek je poginuo. Ideja brzih evropskih integracija tako je počela (nastavila?) da se hrani i ljudskim mesom. Žao mi je čoveka, ali mislim da se na ovome, nažalost, priča neće zaustaviti. Zašto?

Istorija Srbije je učiteljica na čije časove odavno ne idemo. Iako se u istoriju kunemo - ne učimo iz nje. Ona daje mnoge dragocene uvide koji itekako mogu biti od koristi i u današnje vreme, iako su nam svetske glavešine obećale da će nas ostaviti na miru 2000, mi i dalje živimo i proživljavamo žešću istoriju. (Neki među nama žive u iluziji da je "primernim" (ulizičkim) ponašanjem moguće poboljšati odnos gospodara prema nama. Suviše je primera koji potvrđuju suprotno).

Tako npr. u poslednja dva veka, kada se iz otomanskog mraka pomaljala ideja oslobođenja i obnove srpske državnosti pa naovamo uočavamo jednu pravilnost koja je naš najveći usud, prokletstvo kratkovidosti koje dopušta da je sa pozicija Vlasti moguće koristiti ama baš sva sredstva u borbi protiv neistomišljenika. Osim prolivanja srpske krvi srpskim rukama, dolazi se i do otkrića da svaka opcija koja se služila tim i takvim sredstvima profitirala je kratkoročno, dugoročno kopajući sebi jamu do konačnog nestanka.

Počelo je sa Karađorđevim ubistvom. Prokletstvo ovog čina dovelo je dugoročno prvo do bežanja Miloša Obrenovića iz Srbije, a kasnije i gašenja loze Obrenovića. Zatim smo imali prvi neuspeli jugoslovenski eksperiment. U njemu se sistematski gušio komunizam. Kraljevina je na kraju propala, na vlast je došao drug Tito. On je ponovio istu grešku suzbijajući sistematski nacionalizam, dakako najefikasnije u Srbiji, uz pomoć dojučerašnjih Srba - tada primernih drugova Jugoslovena. Ne moram da objašnjavam do čega je sistemski izazvana akumulacija gneva dovela, sigurno znate. Nacionalizam je kao sredstvo (ali ne i cilj) prigrabio Milošević koji nije prezao od krvavih obračuna sa svima koji su mu ugrožavali vlast. Završio je u Hagu.

Sećamo se post-petooktobarske euforije i nade da će Sunce ponovo svanuti. Nažalost, Đinđić je nastavio opštu praksu gušenja različitog mišljenja. Nakon što je za sebe prigrabio svu vlast, shvatio je da mu više ne treba promena - afere, skandali, ubistva i pljačke nastavili su se i za vreme njegovog svevlašća. Nažalost, to ga je u ključnom trenutku ostavilo na brisanom prostoru i zbog toga je platio glavom. Od usuda se ne može ni ambicijom ni "energičnošću", koja je još tada, a pogotovo s ove vremenske distance izgledala kao žešća improvizacija.

Možda je jedina pozitivna posledica ovog gnusnog i nadasve tužnog čina u istoriji Srbije to što je za vreme dve Koštuničine Vlade ovaj princip privremeno napušten. Po prvi put u svojoj istoriji Srbija je videla raznorodne nosioce Vlasti i imadosmo priliku da uživamo u slobodama mišljenja, u dogovaranju nosioca političke moći a ne njihovom ratovanju do istrebljenja.

Na nesreću, eskalacijom kosovske krize, uslova za dalje cvetanje ovog, civilizacijskog dostignuća u srpskom političkom životu više nije bilo; bunar tolerancije i trpeljivosti je iscrpljen.  Čini se da smo osam godina nakon petog oktobra (u međuvremenu apsolutno ispražnjenog od bilo kakvog hvale vrednog sadržaja) vraćeni u 1945. Najveći problem Srbije 2008. godine, po evro-entuzijastima je nacionalizam. Po meni, njen najveći problem je što ona ne postoji ove godine jer ni ona nije uspela da se odupre obesmišljavanju koncepta državne nezavisnosti nakon kraja Hladnog rata.

Nema veze što smo ovog leta imali hiljadu nesreća po našim autoputevima. Kriv je nacionalizam. Nema veze što više od pola stanovništva krpi kraj s krajem. Kriv je nacionalizam. Nacionalizam je jednostavno kriv za sve... Joža bi bio ponosan da može da vidi pionire kako su savladali najvažniju lekciju.

Ipak, da bi došlo do stvaranja bilo kakvog novog kvaliteta koji bi stvorio pretpostavku za podizanje nivoa političkog života u Srbiji, nužno je da se liberalna i nacionalna komponenta dopunjuju, što bi se reklo da "idu ruku pod ruku". To sad nije slučaj i ispražnjeni od vizije i ideje, emocionalno okupirani nametnutim obrascima mi srljamo u novu propast.

Možda bi dubina ove krize bila manja a brojne opasnosti moguće držati više pod kontrolom da na celokupnu ovu nesreću imamo i činjenicu da se globalno liberalizam nalazi u teškoj konfuziji koja je posledica čega drugog do dekadencije. Ta dekadencija se definiše tako što mi od seksualne/hipi revolucije imamo procese u kojima je promena cilj a ne sredstvo.

Po apologetama ovog pristupa, nužno je da ne ostane ni kamen na kamenu, i onda će iz tog "truda" nama biti bolje, mnogo bolje nego što je to slučaj bio u prošlosti. Insistiranje na novim temama podvedenim pod trećim paketom ljudskih prava, koje narušavaju njihovu nekadašnju sveopštost/univerzalnost u korist manjinskih, ekskluzivnih grupa (homoseksualci, žene, etničke manjine) koje se arbitrarno i nedosledno sprovode, zavisno od toga koliko su u interesu svetskog hegemona, samo za sebe govori o dekadentnoj konfuziji kroz koju prolazi liberalna misao.

Tu nije kraj jer u bitno izmenjenom kontekstu i one vrednosti koje su u jednom drugom vremenu imale motivacijsku i preobražavajuću moć postaju prazne ljušture lišene sadržaja. Primer? Evo vam rokenrol. Nekada: način života. Danas: sve, samo ne život.

Zbog čega je ovo važno povezati sa srpskim usudom? Gde je kopča? Ona je u tome da su se, brže nego što smo očekivali, pod vlašću nove koalicije stvorili uslovi za sazrevanje nove alternative kojoj nije potrebna ne znam kakva kreacija ili sposobnost, jer će se ionako obnavljati iz trapavih poteza Vlasti. Tračak nade da se jednog dana ovaj crveno-žuti eksperiment ne pretvori u sveopšti radikalski pokolj vidim u tome što ponovno skliznuće nacionalne srpske ideje u podzemlje može motivisati i neke stvarno vanredne duhove (kadrih da se vinu iznad dnevnopolitičkih vizura svesti i kritički se postavljaju prema medijskim datostima) da mu se priključe. Život i stvaralaštvo daleko od reflektora pružaju pretpostavke za generisanje moći kao mogućnosti, pripremaju tle za stvaralački čin, a takvi činovi menjaju svet. Moć kao nadmoć koji karakteriše poluge Vlasti nastaviće da budu atraktivne za karijeriste-parazite - bića nesposobne da tvore, ljude čiji je najviši ideal da napune frižider a grozomorni učinak da sopstvenim bogaćenjem unesreće sve oko sebe, ne doprinoseći Opštem interesu nimalo, onom poslu koji bi po prirodi stvari trebalo da obavljaju. Umesto toga, imaćemo arčenje & trošenje.

I dok dojučerašnji demonstranti hvale "efikasne akcije" policije, koja ih je koliko do juče bez milosti tukla na isti način kao njihove neistomišljenike (ili "huligane" kako se to sada politički korektno kaže) ovih dana, nacionalna ideja, mnogo šire shvaćena od pripadnosti bilo kojoj političkoj opciji, porađa se u bolnim mukama. Evro-talibani će nastaviti da premeravaju svaku svoju reč, brižljivo pazeći da se ne zamere Velikom bratu, pokušavajući da žive svoj život u mimikriji progresa i blagostanja, raju za merače uspeha & trotoaru za pešake po leševima, zapravo igrajući beznačajnu ulogu statista u jednoj loše režiranoj predstavi lažnih osmeha.

U tom poretku stvari nema mogućnosti za spontanost, za slobodno iskazan stav, za misao koja pretenduje da se preobrazi u vrednost. Ne, to će se u kuhinjama marketinških mogula, kao i do sada, neumorno spinovati na "mišiće", a svi željni realnosti i istinskih vrednosti će sve češće u svojoj potrazi okretati glavu na drugu stranu, prinuđeni da u ime života-u-istini prevaziđu i istrpe brojne unutarnje lomove i prekompozicije pa sve do prevazilaženja samorazumevajuće slike sveta u korist blagotvornog mirenja i suživota kontradiktornosti. Tada će se artikulisati i srušiti ovu kulu od karata, projekt briselskih arhitekata, poznatih od ranije po besprizornom rušenju na ovom terenu. A onda ćemo morati sve ispočetka, formalno menjajući stranu, suštinski ostajući na istom mestu. Mestu koje za većinu ne postoji ali je realnije od svih sadržaja kojima zagađuju sopstveni život, ako ovaj termin shvatimo isključivo u biološkom smislu.

Otpor  invazijama besmislenosti, makar i onaj simbolični će nastaviti da živi i jača, nadam se do onog dana kada građani Srbije više neće gubiti glavu zato što se ne slažu sa onima koji je vode. Aj' što nas je malo, tragično je što sve činimo da nas bude još manje i taj nam se usud ponavlja u tradicionalno većinski nepovoljnom okruženju.

If you don't walk with me, I will walk alone

It's hard enough to believe in myself
When I know they don't believe in me
Unwilling to change for society
I'll be who I want to be

I wanna tear it up, tear it out
Let my aggression out
This is what we're here for, control the dance floor
This is why we're here
I said, this is why we're here

So when will it end, when will it end
When will they comprehend, comprehend
That we will overcome this system
I said this is why we're here

They keep on kicking me down, kicking me down
Tryin' to keep me underground, underground
But did I mention we were paving the way
For the new breed of bad seed
We'll never let up until we hear every voice scream

Screamin' these words, screamin' these words
'til every voice is heard, voice is heard
They keep on screamin' these words, screamin' these words
'til every voice is heard...

Calling from the underground

I can feel it in the air I breathe!
I can see we all agree
Unwilling to change for society
We'll be who we wanna be

We are the underground
We are the ungerground

Obznanili nasdvoje u 23. kolovoz 2008 2:49:05