Postovi

Verujem u tebe

Do koje mere neki ljudi mogu da se odreknu sami sebe, da sami sebe svedu na nekakvu travku ili crva prepuštajući drugima da se o njima staraju. I ne samo to, nego da ih još, pošto oni stalno ponavljaju:»ništa nema smisla, ja ništa ne mogu, ja ne želim da se budim», ubeđujete zašto i kako treba da ustanu makar na kolena, ako ne na noge.

Nema tu čak ni velike mudrosti, pošto ne tražite od njih apsolutno ni promil onoga što oni sami od sebe očekuju pa se, pod teretom, o, tako neostvarenih snova i, o, tako velikih razočaranja, stropoštaju u prašinu. Ne tražite im one vile i gradove u kojima su sebe zamišljali (kao da im je neko nešto obećao), već samo trunku: da stanu na noge i usprave kičmu, da prestanu da ponavljaju šta oni nisu i šta oni neće i šta oni ne mogu, pritom očajnički želeći i tražeći opako mnogo. Tražite im samo da budu malo hrabri, samo da budu malo prihvatljiviji u odnosu sa sobom.

Postati advokat nečijeg života, koji je taj neko tako bahato odbacio jer mu se, eto tako, ne sviđa ko je, kakav je, šta je do sad uradio (a to «do sad» se stalno ponavlja kao da u međuvremenu nije prošlo nikakvo vreme, a prošle su godine jednog čmavanja i kukumavkanja).

Ne pamtim kad sam upotrebila reč «odgovornost», jer s njom nisam uvek načisto, mislim da je ljudi olako potežu kada hoće da se nametnu kao neki delioci pravde drugima. Kada hoće da na silu naprave nekakav red. Ali danas sam ovu reč upotrebila deset puta sve u obraćanju takvoj jednoj osobi. Jer, upravo je reč o odgovornosti.

Kad mi ponovi hiljadu puta kako ništa od svega što se desilo nije htela, nije nameravala, kako ne traži pomoć, pritom prenebregavajući kako svojim ponašanjem apsolutno primorava ljude oko sebe da su stalno u njenoj blizini pazeći da je život ne skrši, o tako krhku i o tako slabu i nemoćnu i jadnu i nespretnu, onda je reč o neodgovornosti. O stalnom vađenju na kartu: nisam htela, nisam razumela, ne shvatam, izvini. Izvini se sebi. Kao i kada tvrdi da ne želi da živi i to ponovi toliko puta da se svi smenjuju ispod nje da joj slučajno taban ne dodirne zemlju.

I ta mučna ispovedanja koja samo kuljaju, gde o sebi priča kao o nečemu što prezire, al dobro poznaje, kao da ti u krilo izručuje trulo voće vapeći da joj od toga napraviš pitu iz reklame.

A, i ja sam bila naivčina. Govorim: pusti, jeste sranje, jeste teško, ali kreni mu u susret, čak i ako nemaš snage. Jer snaga nije nešto što se ima u rezervi za slučaj da do nevolje i borbe dođe. Sve što ti se dešava je apsolutno tvoje i ne odbacuj ga. Ne izdaj sebe. Ne daj se. Ne da bi pobedio, da bi se nekom dokazao, da bi bio bolji i lepši, nego da bi postojao iz dana u dan se suočavao, koračao, gradio nekakav dom u svojoj glavi, sam sa sobom, bio sebi snaga i prijatelj. I sve to bude bačeno.

Reč je o jednom odbacivanju sebe ali takvom da stalno drugi budu u pripravnosti da je hvataju. I tu je meni pukao film. Od ljudi koji odbijaju da sebe prihvate kada su slabi, kada im je loše. Kada se, poredeći se večito sa nekim idealnim sobom kakvog su zamislili, bacaju na sebe kamenom, muče sebe i čekaju da ih neko digne pride mu tražeći razlog da nastave dalje pa ih svaki dan pomeraš sa ulice da ih nešto ne pregazi.

Kada nađete da ste u odnosu s takvim nekim do zla boga usamljeni jer sve vreme u tom nekom vidite čoveka, a on večito u sebi crva i kad vam samo pukne film. Kad osetite kako iz vas ističe i poslednja kap infuzije, jer ta osoba nikad drugo ništa nije ni tražila nego da joj se non stop daje veštačko disanje samo da bi, po hiljaditi put udahnula tek da kaže: što si me budio. E, jebi se. Hiljadu puta se nosi.

Ne mali broj puta, gledajući kako drugi dižu ruke od sebe, kako tvrde da im niko ne treba, a stalno im neko u stvari treba, kako te krive za sopstvene izbore uvek praveći tako situaciju da oni mogu da biraju, al ne smeju da odaberu, pa puste da neko za njih odabere, da bi posle mogli za sopstveni život da kažu: ne to nisam bio ja. E, jebi se.

Iz mene su proticale bujice reči, ne ubeđivanja da se može i da se mora da bi se bio srećan i dobar i funkcionalan. Gadi mi se ta retorika, jer je psihijatrijska i znam kako funkcioniše. Počiva na ideji da su društvu potrebni funkcionalni članovi pa one kljakave treba sanirati da bi radili. Pa, krkaj tablete, spuštaj rešetke, saniraj, operiši. Ne to.

Pričala sam kako je uspraviti kičmu, stati na noge, prihvatiti svo sranje kroz koje si prošao kao svoje, okrenuti ga protiv sveta, ako treba razbucati ga, uperiti prstom u one koji lažu, koji se pretvaraju, koji te koriste. Biti na svojoj strani, makar sam, ali biti uz sebe. Nikad ne napustiti sebe jer nisi dovoljno dobar. I ostala sam u tome sama, nebrojeno puta, sa sve tom jednom te istom osobom koja mi je u krilu ostavljala svoj leš, odlazeći stalno negde druge da sanjari o nekoj zamišljenoj sebi dok ja dajem veštačko disanje. Dosta je bilo.

Što je najveća ironija, pride mi se dive, u stilu: kako ti nekad izdržavaš. Valjda bi im bilo lakše kad bi priznala da i ja, kao i oni, imam tako neki rent a kar život, pa kad mi se ne svidi, samo ga slupam o banderu, pa mi spasioci iznajme novi.

U neke ljude naprosto prestanem da verujem. Što nije strašno, jer su, mnogo pre mene, oni prestali da veruju u sebe.

Running in circles is the easiest way to lose track of where you're going or where you've been.

We can scream for sin or for days about what we lose and what we've won, but in the end you're only as good as what you've done.

Forget the phony fuck that thinks with an ass instead of a head; it's a game left for losers in a scene they're already fled.

I can't believe for you, I've already left so much behind.

Eleven years of fists and words to keep the right state of mind, and its easy to lose when you've forgotten the game.

Whether it's sanity or love you've lost it all amounts to the same.

Patchwork existence.

A button martyr matrimony. Scene screen survival.

An exodus assumed. Who's got the monopoly on sincerity? It's the same color with a different face.

Self-selected exiled running in the same old race

Obznanili nasdvoje u 25. rujan 2008 19:20:57